„Od vazduha i sunca” (Gazorpazorp): Potencijal jakog igrača na sceni
Prvi susret (iako iza sebe imaju EP iz 2018. godine) s bendom Gazorpazorp imao sam putem Hali Gali kompilacije o kojoj smo krajem prošle godine pisali na Ziheru.
Na kompilaciji su se predstavili pjesmom Moja devojka te je tada zabilježeno – „…sasvim solidna, pomalo melankolična, indie rock numera i dovoljno ne sladunjava da bi mi se svidio njihov zvuk”.
Od izmišljenog planeta do vazduha i sunca
Bend koji nosi ime izmišljenog planeta iz crtanog serijala Rick&Morty nedavno je izbacio svoj drugi EP naziva „Od vazduha i sunca”, četvorka dvije gitare, bas i bubanj se kroz dosadašnji četverogodišnji angažman uglavnom apostrofirala kao nekakva vrsta post punk/rocka na diobi Metza i Mogwaia.
Ipak, da nema pravila svakako govori pjesma Tango koju u mnogočemu prati duh Rundeka, odnosno Haustora. U svakom slučaju zvuk Gazorpazorpa je odmaknut od klasičnog zvuka (nove) beogradske scene i bendova tipa (meni jako dragih) Johanbrauer, Šajzerbitelemon ili Vizelj pa u konačnici i zvuka Repetitora ispred kojih su svirali u Zagrebu, o čemu se isto tako pisalo na Ziheru.
Nedostatak konkretne priče
Doza melankolije pa i shoegazea će se čuti u završnoj Outro te ujedno naglasiti kako je ovo izdanje kojim Gazorpazorp ostavlja dojam benda koji ima perspektivu, ali i popriličan izostanak jasne i konkretne priče kakvu će kroz sličan format trajanja već formirani bendovi poput Repetitora s lakoćom ispričati i zaokružiti.
Otvarajuća Ne bojim se (čiji spot se slučajno ili namjerno naslanja na IDLES i Mother, zvuk nema veze s IDLES-ima) se teško može upariti s narednom Vratimo nežnost u grad. Kad kažem „upariti“, mislim na činjenicu da je teško povezati kako je riječ o istom bendu, a kamo EP-u. Imao sam dojam da su nakon Ne bojim se odjednom Turisti upali na album.
Potencijalno jak igrač na sceni
Konačno, nisu to nepremostive prepreke da Gazorpazorp u budućnosti razvije evidentni potencijal koji bi po mom subjektivnom sudu trebao ići više u sviračkom smjeru i prepuštanja struji i osjećaju koji ih na trenutke ponese. Baš poput posljednjih 0:50 već spomenute Vratimo nežnost u grad. Pedeset sekundi vrhunca izdanja koji je zaslužio trajati kud i kamo više, pogotovo uz spoznaju da imaju u rukama taj poriv za meditativnim generiranjem buke.
Gazorpazorp, kao i s početka teksta, i nakon ovog EP-a ostaje sasvim solidna, pomalo melankolična muzička priča koja uz malo jasnije i konkretnije smjernice i viziju vlastitog „kako bi trebali zvučati i što smo mi“ može postati jak igrač na sceni. Dovoljno odmaknut od šablone, a s dovoljno zvuka beogradske škole (kolokvijalno) rokenrola iz koje potiču.