Retropetak: Plesni koraci konformizma (“Briljantin”, R. Kleiser)
Nekima najbolji, a nekima ne tako dragi srednjoškolski dani glavna su tema kultnog mjuzikla Briljantin (Grease), koji je Randal Kleiser s kazališnih daski Broadwaya prenio na film 1978. godine. Lagana priča, vitki i mladi John Travolta u usponu i zarazni glazbeni brojevi koji su do danas održali status evergreena čine ovaj lako probavljiv mjuzikl i dalje jednako gledanim i voljenim.
Natopljen nostalgijom za 50-ima, preciznije za (navodnim) životom tinejdžera u tom desetljeću kada je sve djelovalo nevinije, Briljantin zapravo prikazuje seksualno buđenje i istraživanje srednjoškolaca te u naivnost 50-ih ubrizgava dašak slobode 60-ih i 70-ih. No, film se često proziva zbog plošnosti, ideoloških nedostataka i otrcanosti. Što onda uopće drži ovaj film u srcima gledatelja te kako se provlači kao jedan od favorita čak i nakon 40 godina od izlaženja?
Ljubav, ali pod određenim uvjetima
Sandy (Olivia Newton-John) i Danny (John Travolta) proveli su slatko ljeto ispunjeno ljubavlju, ali nadolazeći hladan zrak i promjena godišnjih doba natjerala ih je da se razdvoje, misleći da se nikad više neće sresti. Sudbina je ipak htjela drugačije i Sandyna obitelj odlučuje se preseliti iz Australije u Ameriku, točno u mjesto u kojem živi Danny. Kada stiže tamo, Sandy se ističe kao crna ovca, naročito u grupi u koju upada, znanu pod imenom Pink Ladies.
No, problem nije samo u tome što se Sandy sa svojom nevinošću ne uklapa u grupu djevojaka s kojima se počela družiti, nego i u tome što se čini da je Danny sada potpuno druga osoba. Kao vođa grupe mačo autsajdera u školi, T-Birds, Danny pred svojom ekipom mora održati imidž frajera, dok Sandy ima potpuno drugačiju sliku o njemu. Njihova igra mačke i miša nastavlja se tijekom čitavog filma, a upotpunjena je ljubavnim zavrzlamama ostalih članova ekipe, potragom za identitetom (unutar i izvan grupe) i čitavim albumom glazbenih hitova.
Zastarjeli pogledi ili njihova parodija?
Između svih kompliciranih koraka jivea ne nalazi se pretjerano kompleksna priča – poruka filma je, čini se, vrlo jasna: da bi bio prihvaćen, prilagodi se očekivanjima okoline. Iako se kao najveća žrtva konformizma ističe upravo Sandy, koja u potpunosti promijeni svoj imidž da bi riješila nesporazume s Dannyjem, ona nije jedina. Danny također (bezuspješno) isprobava različite izglede kako bi vratio Sandynu privrženost; Rizzo se ne može izvući iz imidža zločeste cure pa ga samo dodatno naglašava i ostaje nesretna; Frenchie se jako trudi pronaći svoje mjesto u svijetu, a iznad svega toga svaki član u Pink Ladies ili T-Birds nastoji dokazati da u grupu i pripada. Rješenja njihovih problema pak dolaze naglo i bez prethodno postavljenih temelja koji bi ih opravdali.
Osim toga film obiluje i zastarjelim pogledima na uloge muškaraca i žena u odnosu te na životne vrijednosti, demonstrirajući vrlo površnu i plošnu perspektivu, što mnogi ovom mjuziklu zamjeraju. Mogu li se ti arhaični pogledi promatrati kao svojevrsna satira i parodija 50-ih iz perspektive 70-ih? Optimizam i šarenilo koji obavijaju film daju dojam da film samog sebe ne shvaća previše ozbiljno, kao i činjenica da su za uloge tinejdžera izabrali glumce koji su već godinama izvan školskih klupa, no film zapravo nikada ne odlazi dovoljno daleko da se hrabro iskaže kao istinska satira minulih vremena, već čitavo vrijeme balansira između njihovog slabog parodiranja i suptilnog slavljenja.
Šarm i zarazna energija
Ipak, Briljantin je i dalje neupitan klasik filmskih mjuzikala. Među glavnim razlozima tome je soundtrack koji se sastoji od nevjerojatno pitkih pjesama, a u dobrom balansu između onih energičnih i balada bilo o ljubavi ili o životu. Pjesme također imaju jasnu ulogu u filmu, odnosno dio su radnje, a ne koriste se samo za skupljanje minutaže. Pomoću glazbe film također daje do znanja da se ipak možda ne shvaća preozbiljno te da je konačan cilj samo zabaviti gledatelja. Šareni kostimi i scenografija te poletnost glumaca također održavaju svijetao pogled na nedaće likova.
Još jedan od razloga zbog kojih je ovaj mjuzikl problematičnih ideja i dalje toliko voljen jest njegova glavna zvijezda, John Travolta. Lik Dannyja utjelovljuje maštarije o Elvisu Presleyju i svim zločestim dečkima 50-ih dok istovremeno zadržava dovoljno čednosti, a Travolta je dovoljno talentiran da tu dihotomiju i prenese. Iako možda nije jednako glazbeno i plesno potkovan kao njegov uzor za ulogu, Travolta svojim pjevanjem i plesnim koracima vodi film, ostavljajući ostatak glumačke ekipe u sjeni. Ipak, Olivia Newton-John ga dosta dobro prati, a valja istaknuti i Stockard Channing, koja je možda bila daleko prestara za ulogu 16-godišnje zločeste cure Rizzo, ali se u toj ulozi jako dobro snalazi, dajući filmu mračniju notu.
Dok Briljantin nikako nije revolucionarno promišljanje o rodnim ulogama, seksualnom buđenju tinejdžera i njihovom otkrivanju identiteta te zapravo nikad ne dostigne razinu mjuzikala iz vremena o kojem pjeva, kultni status koji ovaj film ima ipak duguje svojoj zaraznoj energiji i šarmu glumaca, prstohvatu nostalgije (sada već duple, nakon 40 godina od izlaska filma) te sada već vječnim rokenrol hitovima koje smo barem jednom pjevušili, što sve zajedno daje dva sata bezazlene camp zabave.
