Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Izvedbene umjetnosti

“Brak Marije Braun” (Schaubühne Berlin): Rutinska adaptacija kultnog filma

11.09.2016. Tim HrvaćaninFoto: Arno Declair / www.schaubuehne.de

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 9. i 10. rujna gostovala je predstava “Brak Marije Braun” kazališta Schaubühne iz Berlina. Predstava redatelja Thomasa Ostermeiera, umjetničkog ravnatelja Schaubühne, otvorila je 14. izdanje Festivala svjetskog kazališta. Originalno je riječ o produkciji Münchner Kammerspiele iz 2007. godine koju je 2014. redatelj prebacio u svoje matično kazalište, nakon čega je gostovala i na uglednim kazališnim festivalima u Avignonu i Veneciji. Predstava je rađena po scenariju istoimenog filma velikana njemačke kinematografije Rainera Wernera Fassbindera. Film je premijerno prikazan 1979. na Berlinale-u gdje je Hanna Schygulla za naslovnu ulogu osvojila Srebrnog medvjeda za najbolju  glumicu, a 1980. je bio nominiran i za Zlatni globus za najbolji strani film.

Ostermeierova kazališna adaptacija vjerno prati originalnu radnju filma, čak su i neki kostimi slični. Životnoj priči Marije Braun svjedočimo od trenutka udaje za Hermanna Brauna pa do njihovog posljednjeg susreta. Oko njene figure isprepleteni su motivi emancipacije, rodno-društvenih uloga, kapitalističkog društvenog ustroja te ekonomskog oporavka Njemačke nakon 2. svjetskog rata. Njeno ponašanje definirano je njenim odnosom prema suprugu, jedinom muškarcu kojeg je ikad voljela – ostali su joj bili samo dragi (fina razlika u njemačkom se jeziku naglašava izrazima „dich habe ich lieb“ <-> „ich liebe meinen Mann“).

Maria Braun (Ursina Lardi) kroz predstavu je proživjela transformaciju iz lakovjerne djevojke pune ideala koja je premlada ušla u nikad zaživjeli brak (nakon prve bračne noći Hermann je otišao u rat) u hladnokrvnu poslovnu ženu srednjih godina kojoj je jedino stalo do izoliranosti vlastite slobode. Uvod predstave poprilično je rastegnut i njena mladenačka afera s crnim američkim vojnikom, kojeg je ubila prilikom njegove tučnjave s njenim suprugom, tek je zagrijavanje za znatno zanimljiviji središnji dio predstave. Nakon što se Hermann žrtvovao i umjesto nje završio u zatvoru, Maria je izgubila djevojačke ideale te se pretvorila u samostalnu i pragmatičnu ženu koja zna kojim sredstvima doći do željenog cilja. Njena je situacija pritom specifična zato što je, u godinama nakon 2. svjetskog rata, bila jedna od prvih i rijetkih žena u poslovnom svijetu.

Foto: Arno Declair / www.schaubuehne.de

Foto: Arno Declair / www.schaubuehne.de

U tom svijetu muškaraca ona se i sama ponaša kao muškarac, ali koristi svoju specifičnu žensku poziciju kako bi si prokrčila put do uspjeha. Iako uvijek traži da se privatno odvoji od poslovnog, ona sama to privatno vješto iskorištava kako bi došla u bolju poziciju i bila ta koja će određivati uvjete i tempo igre, recimo u flertovima s poslodavcem Karlom Oswaldom i šefom sindikata Willijem. S te je strane Maria Braun primjer femme fatale koje se kroz cijelo 20. stoljeće provlače filmskom i književnom literaturom. No za razliku od Lulu ili Lili Marleen, lik Marije Braun nije sveden na njezin ljubavni život i zavodnički karakter. Kod nje je naglasak upravo na emancipaciji koja joj omogućava da, dok čeka da joj suprug izađe iz zatvora, spava s muškarcima s kojima poželi i ne srami se to priznati, a istovremeno gradi karijeru.

Ne samo da otvoreno spava s drugim muškarcima, već je ona ta koja zarađuje za kućanstvo, dok je Hermann u zatvoru. Tako se na neki način mijenja ona uvriježena rodno-spolna podjela poslova u kojoj su žene kućanice. Likovi oko Marije pokazuju da njeno rušenje društvenih normi nije svima prihvatljivo pa se tako njen suprug ne može pomiriti s tim da ona zarađuje za njega, spomenuti računovođa Senkenberg nepovjerljiv je prema svim njezinim poslovnim prijedlozima jer je smatra šefovom priležnicom, dok joj njena majka i najbolja prijateljica Betti zamjeraju otuđeno ponašanje jer kao kućanice naprosto ne mogu shvatiti njezin poslovni uspjeh i samostalnost kojoj teži.

Ostermeier je predstavu postavio sa svega petero glumaca, od kojih je Lardi jedina žena. Četvorica muškaraca tumače više likova, a svaki od njih igra i po jednog ženskog lika. Redatelj je u tom segmentu napravio odličan posao zato što sve te mini uloge uvjerljivo pristaju svakom pojedinom glumcu pa je tako najviši i bradati Sebastian Schwarz u jednom trenutku dominantni Hermann, a u drugom plačljiva prijateljica Betti, dok je niski i ćelavi Robert Beyer urnebesan kao Marijina majka, no istovremeno veoma ozbiljan kao doktor, sudac ili Senkenberg. Thomas Bading prvenstveno igra industrijalca Karla Oswalda kao uglađenog gentlemana staroga kova, dok je najviše uloga promijenio Moritz Gottwald, od ironične medicinske sestre preko američkog vojnika-zavodnika do neurotične tajnice Frau Ehmke.

Foto: Arno Declair / www.schaubuehne.de

Foto: Arno Declair / www.schaubuehne.de

Predstava traje nešto kraće od dvosatnog filma, njezin je tempo veoma umjeren, a govor i kretnje likova odmjereni kako bi preslikali zahladnjele odnose poratnog društva, što podcrtava i minimalna ambijentalna elektronička glazba. Brojne filmske scene u kazalištu se naprosto pretapaju jedna u drugu. Neke veće promjene dogode se kao uvod u određene prizore (jazz glazba uz prikladnu koreografiju prije prizora u američkom vojničkom baru) ili kao zamračenje na kraju dramatičnijih scena. Neizbježno je korištenje mikrofona, no prvo se preko njih izgovaraju didaskalije, onda ih se na neko vrijeme zaboravi pa dođe do nekog dijaloga… Neizbježne su i videoprojekcije, iako završna projekcija kuće u plamenu daje pomalo trash dojam, a uvodni dijapozitivi s fotografijama djevojaka i Hitlera nemaju pretjeranu poveznicu s radnjom i čine se sami sebi svrhom. U scenama seksa s Oswaldom, Maria uzima kameru s koje se slika projicira na platno, no ti prizori toliko brzo završe da ispadaju krajnje bezazleni.

“Brak Marije Braun” općenito ostavlja dojam kao da je Ostermeier tu režiju rutinski odradio. Veliki broj likova naglasio je poprilično bogatom kostimografijom s brojnim Marijinim haljinama, poslovnim odijelima, vojničkim uniformama i raznolikim korzetima te rekvizitima poput perika, vojničkih kapa ili sunčanih naočala. Dinamiku je uspostavio razigranim skokovima između uloga, povremenim skretanjem u karikaturu te sitnim skečevima i humorističnoj interakciji kao što je ona u sceni s troje konobara. Zanatski je dovoljno vješto tekst na ovaj način povezao te uspostavio ravnotežu u odnosu na priču naslovnog lika, a sve upotpunio s već spomenutim suvremenim intervencijama koje vjerojatno radi po uhodanoj špranci. Predstava dakako nije loša, glumačke izvedbe su veoma dobre, a svoju namjenu pronalazi upravo na gostovanjima poput ovog zagrebačkog te u popunjavanju berlinskog repertoara za one gledatelje kojima su Ostermeierov “Richard III.” ili predstave Franka Castorfa preradikalni.

Komentari