Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

Eurofilm: Mefistov valcer u jednom kadru (“Victoria”, S.Schipper)

14.03.2016. Lucija KlarićFoto: facebook.com/ victoria - film

Od kada je filma kao umjetnosti, jedno je pitanje proganjalo autore i teoretičare koji su im parirali: što je to što čini nekog “filmašem”, što je ono suštinsko “filmsko”? U moru umjetnički (ne)kredibiliranog materijala iznjedrile su dvije “ideološke” struje koje su se oslanjale svaka na svoj udaljeni pol – i dok su jedni u filmu vidjeli mogućnost stvaranja naistančanijeg realiteta, drugi su tražili sve dostupne im metode da ono što poznajemo kao stvarnost učine nepoznatim, neprepoznatljivim, drugačijim. Između sjevera i juga iliti formalista i realista u stotinu su se (i više) godina filmske vrpce u njenom starom i novom, digitaliziranom ruhu, nastanile na lenti raznorodne mogućnosti od kojih su pojedine više ili manje gravitirale k jednom ili drugom. Iako je danas ideja o univerzalnom “filmskom” odavno napuštena i etiketirana kao normativna, tendencija autora pa i gledatelja k “idealnom filmskom” i dalje postoji, ma koliko ona bila za svakog osobna.

Uostalom, pristup “filmskome” tj. “filmičnom” nije samo odredio pojedinačne poetike nego i prepoznatljivost pojedinih nacionalnih kinematografija, ali i određenih kulturno-povijesnih pokreta. I danas se misao o prolongiranom kadru uvelike pripisuje europskoj dok je ekonomičnost montaže kvalifikacija holivudske produkcije. Taj je europski kadar u kojem snimatelj nikako da pritisne gumb za zaustavljanje snimke do ekstrema doveo njemački redatelj i glumac Sebastian Schipper posljednjim uratkom – Victoria koji je od njemačke kritike 2015.godine nagrađen za najbolju režiju i film. U 2 sata i 18 minuta filma nijednom se ne događa ono po čemu je filmska umjetnost specifična naspram drugih joj srodnih grana, Schipper ni u jednom trenu ne iskorištava onu osnovnu mogućnost – rez. Iako se o sljedećoj tezi može samo spekulirati, doima se kao da je globalni svijet filma zasićen ubrzanom montažom prekooceanskih blockbustera te da unutar njega dolazi do svojevrsnog revolta kojeg je započela nezavisna scena zapadnih nam susjeda (Birdman2014.), a koji se dalje sustavno proširio i Europom pa tako i kod nas nailazimo na uzorak trenda (Sirene i krikovi2015.). To, dakako, ne negira postojanje filmova u jednom kadru i prije 2000ih godina i suvremene pošasti bučnih i ispresijecanih proizvoda holivudske tvornice, ali zasigurno govori o (ponovnoj) popularizaciji određene stilizacije.

Foto: facebook.com/victoria-movie

Foto: facebook.com/victoria-movie

Kao što i sam naslov filma sugerira, u fokusu je snimateljeve pažnje (Sturla Brandth Grøvlen) protagonistica Victoria (Laia Costa) – djevojka iz Španjolske koja se nedavno doselila u Berlin, a u kojem joj se tek valja akomodirati. Osim što bi se mnogo toga moglo pohvalno reći o zanatskoj uspješnosti glavne glumice kao i cijele postave, nije na odmet spomenuti i sam Costin izgled koji instantno plijeni gledateljevo srce i um. Njezin se “nestašni” vizualni dojam slijeva ruku pod ruku s njezinim stavom i lakoćom koju donosi sa sobom tako da neprekinuta fokalizacijska povezanost s sitnom djevojkom prčastog nosića, daje onome što slijedi svojevrsnu prirodnost, nešto poput udobnog jastuka na dugom putovanju. Jer, prvi kadrovi u razularenom klubu koji opstaje otvorenih vrata do kasne noći iliti ranog jutra, ne daju nimalo naslutiti nadolazeću lunaparsku vožnju koja je mnogo napetija od “dobrog petka navečer”.

Kad simpatičnu protagonisticu pred kraj samog izlaska pronađe skupina od četvorice autentičnih Berlinaca ili bolje rečeno – Berlinaca koji su bliski s njegovim ulicama te ju sa sobom povede iz duge u još dulju noć, na trenutak smo kao gledatelji uvjereni u neminovnu opasnost. No, bezbrižnost i zaigranost Victorije za koju u tim sekundama saznajemo da je potpuno sama u nepoznatom joj gradu, odagnaje bilo kakve strahovite primisli i uljuljava nas ponovno u atmosferu dobrog izlaska. Sitni kriminalci tj. lokalni dječaci postaju domaćini jednog čarobnog Berlina koji se prostire ispod njihovog privatnog krova (tj. utočišta gdje se odvijaju njihova zajednička druženja), a sve odiše mladenačkom energijom i ugodnim vibracijama. Stereotipni “ćelavac” pomalo hanibalskog pogleda odjednom postaje pače izgubljeno među malograđanskim labudima koji ne razumiju jezik ulice, jezik života, a mi kao gledatelji tu dvosatnu utakmicu počinjemo igrati na strani onih na koje se nitko nikad ne kladi. Opraštamo ukradene boce piva i boravak u zatvoru. Cjeloukupno se raspoloženje mijenja kad se magija izlaska privede kraju, a ono što slijedi je korak u novi dan na koji nijedno pače te naivne, berlinske “bande” nije spreman. Tada će se tek slučajno situacijom okrhnuta Victoria vrlo brzo pokazati kao ptica najširih krila koja je konačno poletjela (iako je dani joj let bio sasvim drugačiji od onog kakvog je možda zamišljala kad se preselila). Upravo njezina krila odagnat će bilo kakav osjećaj ugroženosti, bez obzira što naslućena opasnost koju je uvela svojom pojavom skupina momaka, na koncu i izađe na vidjelo.

Victoria je film neprekinute akcije – ne samo u pogledu kamermanskih manevara nego i same radnje gdje isprva s likovima ludujemo, potom se upuštamo u teži kriminal, zatim ponovno ludujemo na iste ritmove istog kluba te na koncu svjedočimo raspletu koji utapa jednog po jednog lika, sve osim “oslobođene” Victorije. Gledatelj je uistinu pozvan na jedan “ludi provod”. U toj gotovo konstantno dinamičnoj igri, Schipper uspijeva podmetnuti trenutke pauze koji rasvijetljavaju tu adrenalinsku vožnju, a kojih tek postajemo retrogradno svjesni. Oni se najbolji očituju u suptilnoj karakterizaciji likova na čelu s Victorijom koja kroz jednu shizofrenu izvedbu na klaviru postaje sasvim jasna u svoj svojoj pretjeranoj opuštenosti i povjerenju prema sumnjivim momcima te olakotnom pristanku na uslugu za koju je od njih zamoljena. Upravo su ta usporenja najveća kvalitete Victorije, čine ju utoliko vrijednijim filmom jer bez obzira na svoj tehnički uspjeh, je istovremeno i više nego vješto scenarističko i dramaturško djelo koje ni u jednom trenu ne iznevjerava svoju maestralnu kameru.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari