Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Glazba

Izvještaj: Velika završnica INmusica

25.06.2015. Jan VukasovićFoto: Julien Duval

Treći dan INmusic festivala otvoren je s nekoliko zaista kvalitetnih domaćih bendova, a na svu sreću ti isti u zadnje vrijeme dobivaju i više svirki, a tako i priliku za promociju i dobro je da su to organizatori festivala prepoznali. Tako su na Main stageu nastupali zagrebački Killed A Fox, članovi House of Pablo kolektiva i svoj aliceinchainsasti rock predstavili pred vjerojatno najširim mogućim spektrom slušatelja s obzirom na demografsku sliku posjetitelja INmusica. O njihovom nastupu u principu se nema što puno pisati, osim da su izveli ono što uvijek izvode – kaos. Black Rebel Motorcycle Club ili BRMC (da si malo skratim muke pisanja nakon cijele noći divljanja) popeli su se na pozornicu na vrijeme i odmah bacili nuklearnu bombu počevši koncert s Beat The Devils Tattoo, svojim ultrahitom od prije par godina, ujedno i jednom od onih rijetkih pjesama koja se znala zavrtjeti na radiju, a da nije od Taylor Swift ili neke slične radiofonične abominacije. Ne mogu se nazvati nekim velikim obožavateljem, no relativno im poznajem diskografiju i već dugo imam želju čuti ih uživo, ali ovaj koncert je bio dosadan za popizdit. Mrzim sam sebe što ovo pišem, ali stvarno se ne sjećam kada me neki izvođač koji mi je relativno drag jednostavno nije zanimao. Stilski je to nešto sporija vrsta rocka, no činilo se isprazno i nije me zainteresiralo dovoljno da bi ostao do kraja koncerta jer mislim da ih više nikada u životu ne bi samostalno poslušao kod kuće.

Foto: Vedran Metelko

Foto: Vedran Metelko

Slična stvar se dogodila i s Plastic Knives na koje sam s velikim interesom otišao jer su u svega nekoliko tjedana podigli takav hype oko sebe da je to stvarno čudo, a i pjesme su im bile umjereno zanimljive. Uživo su oni, nažalost, dosadni. Zanimljivo ih je slušati nekoliko minuta, no nakon toga jednostavno postane previše monotono i naporno. Uz sve efekte koje gitarist ima, teško je ostati zanimljiv kada ste samo duo bez vokala. Bend sam po sebi nije loš, vrhunski su to instrumentalisti, no nije nešto na što bih previše obraćao pažnju, a čini se da nije ni publika. Of Monsters And Men su također bili nešto o čemu radije ne bih pričao. Moram biti iskren i reći da ne ih zaista ne volim, no mogu razumjeti zašto su ljudima interesantni. Svoje radiofonične indie pop pjesmice izvode s velikim žarom, no izuzev trenutka kada su izveli Little Talks ne mogu reći da je publika koje se dosta skupilo bila nešto posebno oduševljena. S obzirom na to što sviraju, nekako im je falilo energije, no sve u svemu su bili stvarno korektni. Na žalost svih prisutnih, ništa više od toga. Sam početak ove večeri možda ne zvuči baš obećavajuće, no sve se promijenilo dolaskom beogradskih Repetitor na World stage koji su jednostavno, sada već i standardno, uništili tu pozornicu. Nije nikakav tajna da se Zagreb i Repetitor vole, to je pokazao pun Veliki pogon na njihovom prošlom koncertu, a sada i prepuna livada ispred druge pozornice na kojoj je bilo jednako (ako ne i više) ljudi kao i na La Roux prošle večeri. Znači puno. Jako puno. Opet su svirali i neke nove stvari, konkretno se sjećam samo Šume reke, bar je to jedina kojoj sam vidio naziv u jednom trenutku. Bilo bi odlično kada bi više dovršili taj album pa da se mogu vratiti u Zagreb s još nešto materijala. Jedna ogromna dobra strana njihovog nastupa na INmusicu jest što ih je vrlo vjerojatno dosta stranaca pogledalo sinoć, a energija ovog benda uvijek je bila nešto nezaboravno. Još. Hoćemo još.

Foto: Julien Duval

Foto: Julien Duval

Odmah po završetku ovog divljanja u blatnoj kaljuži na drugom stageu, na prvom je počinjao bend koji smo svi željno očekivali, barem moja generacija koja je bila sedmi razred kada su oni imali prošli nastup. Placebo su jednostavno bend koji je obilježio tinejđerstvo, a s tim i kasnije godine velikog broja ljudi i to ne bez razloga. Jučer sam pričao o emocijama koje Death Cab For Cutie pobuđuju, a ovo je nešto slično, samo agresivnije i plesnije. Paralela s DCFC je nezaobilazna, ipak su to bendovi koji su u više-manje istom razdoblju postali popularni, a sudeći po prenatrpanoj livadi i ostali.  Po samom izlasku Briana Molka na pozornicu nastupile su ovacije, na svaku riječ iz njegovih usta nastupile su ovacije, na svaki njegov korak nastupile su ovacije. Možda je ružno reći, ali Placebo su jedni od rijetkih istinskih headlinera na INmusicu samo zato jer su obilježili toliko ljudi svojom glazbom, usprkos činjenici da su njihovi najbolji albumi izdani prije podosta godina, iako ni novi materijal nije loš, ali budimo realni, zar išta ikada može zamijeniti jednu Song To Say Goodbye, Every You Every Me ili nešto drugo s njihove prekrasne setliste? Da, može, nešto drugo s njihove setliste. Poput Running Up That Hill, cover Kate Bush koji su učinili svojim prije više od deset godina. Gotovo da ga posjeduju. Nastup Placeba će mi ostati urezan u pamćenje kao jedan od najljepših na kojem sam bio. Glazba nije samo proizvod, glazba je emocija, a kada čujete uživo bend koji slušate godinama, koji vežete uz beskonačno dobrih i loših situacija, a oni su pritom jednostavno odlični uživo, kako se drugačije osjećati nego sretno i zadovoljno, gotovo ekstatično. Činjenica da su bili toliko izvrsni uživo je podigla ovu večer na razinu jedne od onih nezaboravnih koje pričate prijateljima. Sad napokon mogu reći za jedno deset godina – “E kad sam ja bio na Placebu….”

Foto: Samir Cerić Kovačević

Foto: Samir Cerić Kovačević

Musce Tribe Of Danger And Excellence (piše: Helena Kezerić)

Iako se ni jedan od izvođača nije kriminalno preklapao u naredna dva dana, zagrebački bend Muscle Tribe Of Danger And Excellence po nekima je dobio najzahvalniju satnicu. Njihov je nastup na Hidden Stageu bio zadnji po redu, a započeo je doslovno u minutu predviđenog vremena te je već tada ova natkrivena pozornica brojila pozamašan broj posjetitelja. Prvi redovi su bili popunjeni i prije početka koncerta, a ja sam za svoje mjesto uz ogradu žrtvovala par masnica na podlakticama. Komično mi je bilo to da sam u jednom trenutku desno od sebe ugledala žensku publiku koja vrišti za pojedinim članovima benda, dok su se sa moje lijeve strane muški članovi publike divili kvaliteti ritam sekcije benda. Nastup MTDE-a je bio eksplozivan i energičan, baš onako kako smo i navikli. U nekoliko navrata zaštitari su pridržavali ograde, stvarali su se divljački vrtlozi izazvani poganjem, a bilo je tu i dobacivanja grudnjaka iz publike i majice KSET-a. Kroz set listu smo imali prilike čuti novu pjesmu, a i sad već hitove poput jako dobro poznate Family, nedavno izašle M31 i obožavane Lumberjack Or Fisherman. Izvodila se i prva snimljena pjesma ikad na zatraženi bis. MTDE su svojim nastupom potvrdili kvalitetu koja im se s pravom pripisuje, ali su i pokazali kako se s lakoćom nose s ovakvim tipom nastupa. Dečki su u pauzama između pjesama zahvalama iskazivali koliko im znači nastup na INmusic festivalu, a ja im želim u skorije vrijeme nastup na nekom većem stranom festivalu jer ništa manje sigurno svojim glazbenim talentom nisu zaslužili.

Ovogodišnji INmusic nije bio najbolji, nije bio spektakularan, ali je bio prijelazan. Prijelazan u smislu da INmusic prestaje biti naša mala domaća zajebancija tri dana na Jarunu. Ove godine je bilo više stranaca nego ikada, kamp je bio krcat na čak dva otoka. Dovukli su headlinere koji su kvalitetni, a i popunili su sve dobre termine pravim glazbenicima, bez fillera – rani sati su bili rezervirani za naše domaće i strane manje poznate bendove. Drugi stage je bio pun izvođača koji bi negdje možda čak dobili i veće pozornice. Nije bilo najbolje, ali se pokazao potencijal za rast festivala i napredak glazbene i organizatorske scene u Hrvatskoj. Koliko god mi bili nezadovoljni što su hrana i piće na festivalu skupi, vjerujte mi, naspram ostalih velikih festivala, ovo je ništa. Uvijek imamo tipični hrvatski sindrom da je sve naše malo lošije. E pa, ovo bi ubrzo moglo postati puno bolje od inozemnih festivala, a kako bi se reklo – prek’ ceste nam je.

Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(19 votes, average: 4.368 out of 5)

Komentari