Istaknuto
23.08.2017.

Riječka četvorka Silk Milk definirana je kao instrumental progressive funk rock bend, sviraju autorske skladbe i u tome uživaju. Ozbiljni su što se tiče pristupa stvaranju glazbe, no u tome uvijek nađu mjesta za zabavu. Dok pripremaju debitantski EP, upoznajte ih malo bolje u intervjuu.

20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

Glazba

Komentar: Najbolji i najlošiji domaći i strani albumi prve polovice 2014. godine

15.07.2014. Tim Hrvaćanin
Foto-montaža: ziher.hr

Foto-montaža: ziher.hr

Prošlo je više od pola 2014. godine pa je vrijeme da se osvrnemo na ono što će nam zasad ostati u glazbenom nasljeđu. S obzirom na to da je polovica srpnja, neke albume možete sa sobom ponijeti na godišnji odmor i poslušati one koje ste propustili. Prošle se godine činilo da su svi mogući izdali album, pa su ove godine najveći igrači s novim albumima Coldplay, Jack White, The Black Keys i Damon Albarn.

Prvi spomenuti izdali su šesti studijski album “Ghost stories“, na kojem prevladavaju elektronika, akustična gitara, klavir i sjetna lirika, inspirirani rastavom braka Chrisa Martina. Album ima više dodirnih točaka sa starijim opusom benda, za razliku od prošlog albuma “Mylo Xyloto”, ali Martinovo jecanje ipak nije dovoljno upečatljivo kao što je to bilo na albumima “Parachutes” ili “A rush of blood to the head“. Ipak, album je zasad najprodavaniji album ove godine, što potvrđuje Coldplayev status megazvijezda.

Jack White na drugom samostalnom albumu “Lazaretto” gazi utabanim stazama garažnog rocka i bluesa, koje je ovom prilikom i više nego obično dopunio akustičnim i pastoralnim folk pjesmama. Kritika nije naklonjena albumu, ali po meni je album bolji i koherentniji od prošlog Whiteovog albuma, “Blunderbuss”, jer je glazbeno veći odmak od stvari koje je radio sa Stripesima ili Raconteurs. Zbog neuobičajenog spoja i omjera žešćih pjesama i akustičnih stvari, album čak evocira slavnu Zeppelinovu trojku (III).

The Black Keys su na novom albumu “Turn Blue” također nagovijestili promjenu, iako se ona može uočiti jedino u dodatku klavijatura i syntheva (singl Fever), tmurnijoj atmosferi i bogatijim aranžmanima nego na prošlim izdanjima. Ostalo je sve isto i prepoznatljivo za Keyse, što, s obzirom na pjesme na albumu, ovom prilikom ipak nije neka pohvala. Najbolje stvari su prva i zadnja pjesma na albumu. Album otvara epična Weight of Love, u kojoj posebice valja izdvojiti poduži intro i dojmljivu solažu, a zatvara ga pjesma koja odudara od svih ostalih na albumu, a moj je osobni favorit za pjesmu godine. Gotta get away je kratka, brza, vedra pjesma s izrazito zaraznim i plesnim refrenom te, u kontrastu s tmurnim “plavičastim” albumom, stvara veliku dozu vedrine i dobre energije.

Pjevač Blura Damon Albarn je, nakon silnih projekata (Gorillaz, The Good, the Bad & the Queen, Rocket Juice and the Moon, Africa Express) napokon odlučio izdati album pod svojim imenom. Naslovio ga je “Everyday Robots“, a glazbeno ga čine tugaljive dionice akustične gitare i klavira odsvirane preko razigranih i raznolikih ritam podloga i sampleova, kojima se Albarn inače voli poigravati. Podjednako akustičan i elektroničan, album je Albarnov doživljaj otuđenog ljudskog društva u kojem si prepušten samom sebi. Nekoliko pjesama je stvarno izvrsno, među kojima je i Mr Tembo, još jedna pjesma koja zrači pozitivom i dobrim emocijama u inače tmurnom zvuku albuma, te završna Heavy Seas of Love, koja se doima poput antičke ode na kraju albuma. No, ostatak albuma ipak ima previše jednolik zvuk, uz to veoma tih i ogoljen u akustičnosti, što ga čini i pomalo monotonim, pa se postavlja pitanje je li nekoliko odličnih pjesama i originalni zvuk autora dovoljno da album ostane upamćen?

Tko se istaknuo, a tko podbacio?

Od ostalih izvođača, vrijedi spomenuti Beckov akustični “Morning Phase“, ali za koji bi se prethodna rečenica, o Albarnovom albumu, mogla u cijelosti kopirati i referirati. Isto bi se moglo reći i za Warpaint, čiji istoimeni album ima zanimljiv zvuk i nekoliko izvrsnih pjesama, poput Love is to die, ali po meni ipak nije dovoljno za album godine. Drugačiju zvučnu sliku je svakako donijela St. Vincent, koja je na istoimeni četvrti studijski album ubacila puhače, orgulje i svi silu synth efekata te napisala neke od najboljih pjesama u svojoj karijeri. Unatoč par slabijih pjesama, album je zaokružena cjelina te vrijedi ostati zabilježen u povijesti glazbe. Povratnički album izdali su i Pixies, no na “Indie Cindy” ističu se tri pjesme, Bagboy, What goes boom i Jaime Bravo, dok je ostatak utopljen u njihovim vječnim težnjama k avangardnom zvuku i glazbenom eksperimentiranju. No, nisu ni približno toliko eksperimentirali koliko je to činio John Frusciante na album “Enclosure“, koji bih opisao s dvije riječi – jednostavno neslušljivo.

Dva najbolja ovogodišnja izdanja pripisao bih The Horrors i Neneh Cherry. Prvima je “Luminous” četvrti studijski album i na prvo površno slušanje zvuči kao i svi prethodnici u njihovoj diskografiji. No, petorka je ponovno svoj zvuk nadogradila, te su u deset pjesama stvorili odličan miks post-punka, kraut-rock ritamskih obrazaca i synthpop melodija s izraženom dozom psihodelije. Zvuči kao čušpajz, ali je sve ispeglano i upakirano u originalni zvuk Horrorsa, a uz to su napisali niz odličnih pjesama između kojih ne mogu odabrati nijednu lošu ili slabiju, što album čini izrazito zaokruženom cjelinom.

Ime Neneh Cherry vjerojatno je nepoznanica mnogima, što ne čudi, s obzirom na to da je švedska reperica na sceni od ’89 godine, a “Blank Project” joj je prvi samostalni album od 1996. godine. Album ima deset pjesama, a cijeli je snimljen u pet dana u studiju u Woodstocku kraj New Yorka. Neneh je napisala tekstove, na koje su braća Ben i Tom Page, poznatiji kao RocketNumberNine, skladali i snimili glazbu. Jedan brat svira bubnjeve, drugi analogne sintesajzere, a takav miks pruža neuobičajenu R&B podlogu za baršunasti i zavodljivi vokal Neneh Cherry. Njihova glazba je repetitivna, ali ne vuče inspiraciju iz psihodelije ili kraut rocka, nego iz afričkih plesnih ritmova, što je sve dopunjeno produkcijom Four Teta, da bismo u krajnosti dobili itekako originalan moderan i svjež zvuk. Album zvuči toliko dobro da Neneh s braćom Page nastupa i uživo, u što su se mogli uvjeriti svi na FOR festivalu na Hvaru.

Još jedan album koji bi se mogao istaknuti time što je zaokružena cjelina s autorskim zvukom je nova doza najfinijeg gitarskog indieja Stephena Malkmusa i benda mu The Jicks, “Wig out at jagbags”. Bivši frontmen Pavementa nastavlja se baviti s onim što mu najbolje ide, ali u svojim igrama s ritamskim obrascima, harmonijama i solažama zadržao je puno više autoriteta od, recimo, Pixiesa. Pozitivno iznenađenje svojim su albumima priredili The Roots i Todd Terje, dok iščekivanja nisu ispunili Kasabian, s povratničkim albumom svog eksplozivnog rocka “48:13“, na kojem su prvenstveno upečatljivi singlovi Eez-eh, Bumblebee i Stevie, te dugosvirajući prvijenac Chet Fakera, “Built on glass”, koji, osim fantastičnog singla Talk is cheap, jednostavno nije upečatljiv kao njegov debitantski EP “Thinking in textures”.

Kakvo je stanje domaće diskografije u prvoj polovici 2014. godine?

Što se tiče domaće diskografije, Pipsi su nastavili dominaciju akustičnom verzijom odličnog prošlogodišnjeg albuma “Walt“. Od “regularnih”, studijskih izdanja, možemo istaknuti uvjerljivi prvijenac riječkog indie/garage rock benda Jonathan, “Bliss”, te treći studijski album Nine Romić, “Stablo”, na kojem je primadona hrvatske kantautorske scene dodatno proširila paletu glazbenog izraza.

Najbolje ovogodišnje domaće izdanje ipak bih pripisao Kandžiji i njegovim Golim ženama za live album “Folder s Golim ženama”. Taj album je koherentna cjelina od početka do kraja, a ujedno pokazuje koliko su osječki reper i prateći mu bend uigrana ekipa. Još bolje nego slušati album je slušati ih uživo, u što smo se mogli uvjeriti prije nekoliko tjedana na INmusicu, kada su, po meni, održali najbolji koncert INmusica, uz onaj od Foalsa.

Što nas očekuje u drugoj polovici godine?

Caribou je najavio novi album singlom Can’t do without you, još jednim mojim favoritom za pjesmu godine. Alt-J pripremaju drugi album “This is all yours”, a najavili su ga pjesmama Left hand free i Hunger of the Pine. Interpol se vraća s petim studijskim albumom “El Pintor”, koji najavljuje All the rage back home, dok peti album, “Get hurt”, pripremaju i The Gaslight Anthem. Od domaćih izvođača, nekoliko je većih imena izdalo singlove kojima najavljuju jesenske albume, a među njima se ističu odlične nove pjesme TBF-a, Neću ti ništa i Banane. Uz njihov, na jesen posebno iščekujem treći album riječkog Quasarra, koji je najavljen odličnim singlovima Sjene i Ljubav.

Zaključno, prva polovica 2014. godine ipak nije toliko uvjerljiva kao prva polovica 2013. godine, kada smo već uživali u nekim od najboljih albuma prošle godine, poput “Like Clockwork” od Queens of the Stone Age, “Trouble will find me” od National, “Random Access Memories” Daft Punka, “Modern Vampires of the City” Vampire Weekenda i drugima. Stoga, ako vam ovogodišnji albumi nisu dovoljni za ostatak ljeta, možete se podsjetiti i na najbolje albume 2013. godine!

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari