Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Recenzija – ‘Pale Horses’ (MewithoutYou): Gorčina, gubitak, Bog i ‘svjetlo na kraju tunela’

19.06.2015. Jan VukasovićFoto: facebook.com/mewithoutyou

MewithoutYou, ili mewithoutYou, američki je post-hardcore/indie/alternative bend koji je na sceni prisutan već petnaest godina, a najnovije izdanje u njihovom opusu, “Pale Horses”, sve je samo ne blijedo. Tome u prilog govori i fizički omot kojeg krasi prijeteća, sumorna ilustracija u stilu art bruta, no ispod pakovanja krije se iznenađenje u obliku ploče duginih boja. Sličnu stvar možemo doživjeti i s njegovim preslušavanjem.

Iako šesti studijski album ne predstavlja ništa posebno novo za fanove benda, kompletan rad kojeg je sastav uložio kroz ovih petnaest godina kulminirao je upravo na ovom diskografskom uratku – što možemo iščitati već kroz prve dojmove. Zrelo, iskreno, atmosferično i prije svega, emocionalno. Žanr unutar čijeg okvira djeluju, post-hardcore, se u zadnjih nekoliko godina miješao s post-rockom, folkom i sličnim glazbenim primjesama, pritom stvarajući čudan hibrid koji polako postaje prihvatljiviji sve široj publici (najbolji primjer su Pianos Become The Teeth). Premda se pri slušanju mewithoutYou može čuti sličnih utjecaja, ovdje se ipak radi o nešto klasičnijem alternative rock i indie pristupu s naglašenom emocionalnom ekspresijom, jednom od glavnih karakteristika ove glazbene struje.

Velika razlika jest i lirika kojom se bave braća Aaron i Michael Weiss, a tematika albuma se uglavnom kreće oko osobnog odnosa s Bogom i istraživanja duhovnosti. Ne mogu reći da je to tematika koja mi je izrazito bliska, ali ono što me uistinu zadivilo jest način na koji su uvjerenja autora tih tekstova prenesena na slušatelje. Ni na koji način se to ne može usporediti s infantilnim in-your-face-i-love-god tekstovima neke tipične christian rock grupe. Ne, sve je samo ekspresija, čista potreba za izražavanjem. To je nešto itekako vrijedno spomena. U tekstovima se može naći i ponešto aktualnih tema poput rata (kada to nije aktualno), droge i gubitka voljenih. Tu također dolazimo do nečeg veoma zanimljivog, a to je sam ton ovog albuma. Iako su teme teške, instrumenti ponekad zaista atmosferično sjebani te na granici depresije i grcanja u suzama, postoji neka lakoća. Najbliže s čim bih to mogao usporediti jest svima nam blizak bend, a to je Ekatarina Velika, gdje se uz svu gorčinu glazbe ipak nazire “svjetlo na kraju tunela”.

S instrumentalne strane album nimalo ne zaostaje za onom dubokom, teškom i zanimljivom tekstualnom. Osnova samog benda su naravno – gitare. Na svu sreću, miješanje žanrova je u ovom slučaju vrlo uspješno izbalansirano; većina pjesama počinje klasičnim post-hardcore prebiranjem po žicama koje kroz konstantnu progresiju dovodi do katalkizmičnog divljaštva na samom kraju skladbe. No ono što ovaj sastav odvaja od cijelog glazbenog pokreta nedostatak je one pankerske energije koja se čuje u svakom drugom bendu, od Circle Takes The Square do Pianos Become The Teeth. Isto tako, način sviranja gitare je drugačiji, puno eklektičniji i zanimljiviji od onog na većini modernih alt rock albuma. Kao što sam ranije rekao, lagano prebiranje po žicama pa konstanta progresija jednog opsjedajućeg rifa česta je pojava, no nekim čudom, u ovom slučaju nije dosadno, već interesantno. Najbolji primjeri takvog građenja su upravo i najbolje pjesme na albumu; Red Cow sa svoja intenzivna tri akorda na refrenu, posloženih tako dobro da zvuče kao da se Kozmos poravnao samo za njih; Birnam Wood otvorena odličnim rifom pojačanim akustičnom gitarom te na samom kraju, Lilac Queen.

Lilac Queen. Pjesma o kojoj bi se dalo pričati godinama samo zbog njene jednostavnosti, a opet briljantnosti u svakom aspektu. Polagani spoken word vokali, pojačani tu i tamo kojim tonom na basu i udarcem po gitari, nježno klize samo da bi u jednom trenutku stali, hi-hat se otvorio, a s njim i zvuk cijelog benda koji postepeno pojačava tempo. Vrhunac se događa kombinacijom vokala kakve čujemo na cijelom albumu, dok rasplet slijedi gitarskim solom pri završetku koji je spot-on, nekoliko tonova bez preseravanja i kraj. Kraj. Lilac Queen je zasigurno najefektnija pjesma na ovom izdanju, ali dakako, našlo se tu i žešćih uradaka. Watermelon Ascot je najbolji primjer. Odmah nakon uvodne (i naslovne) Pale Horses, slušatelja čeka neobična up-tempo pjesma s gotovo ispljuvanim riječima pojačanim nešto agresivnijim gitarama. Na sličnu ‘foru’ složena je i Mexican War Streets.

Za kraj mogu samo reći da sam, zasluženo, podosta nahvalio ovaj album, ali i on ima svojih nedostataka. Primjerice, pati od repetitivnosti uzrokovane upravo jednom od njegovih najjačih strana, a to su gitarske dionice, progresija i vokali. U nekim trenucima upravo oni mogu zazvučati pomalo monotono, a pjesme poput Pale Horses i Dorothy jednostavno ne prate neviđenu kvalitetu ostatka materijala na albumu, premda i one zbog zaokruživanja doživljaja zaslužuju pažnju. Međutim, ako vam išta znači naglašena emocija i taj tužni melos na kojeg dosta nas pati (neki bi rekli njonjav), poslušajte ovaj album nekoliko puta i dajte mu priliku da vas, polako i sigurno, u potpunosti zarobi.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.667 out of 5)

Komentari