Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Film

Žena na i u filmu: Jače i od statistike

29.03.2015. Lucija Klarić
Foto: facebook.com/ kill bill

Foto: facebook.com/ kill bill

Pitanje pozicije žene u filmskoj industriji nije nepoznata tema, najrecentniji primjer poodmakla je dodjela Oscara koju si obilježili muškarci i to, primarno, bijeli muškarci, uračunavajući u statistiku one ispred kamere, a i one iza nje. Spomenutom fenomenu pod prikladnom porugom #oscarssowhite, u jeku neočekivano nepovoljnih rezultata za film Selma redateljice DuVernay, promakla je još jedna riječ u nizu iza popularnih „ljestvica“ pa naziv nije dostigao svoj apsolutni satirično-kritični potencijal: #oscarsowhitemales. Patricia Arquette iskoristila je priliku da, po primitku kipića, progovori nešto o statusu glumice u Hollywoodu naspram onog muškog kolege, spontano nastavljajući diskusiju koju je samo godinu dana prije Cate Blanchett pokrenula progovorivši o ženskim protagonisticama na velikom platnu, također u sklopu glamuroznog događanja. Kao zvijezda Blue Jasminea, filma koji je koncentriran na personu „ljepšega spola“, upozorila je filmsku industriju na potrebu i želju publike za filmovima koji će donijeti (uvjetno rečeno) žensku perspektivu, odriješavajući ih stigme „neprimamljivih“. Po statistikama koje kolaju bespućima interneta, zastupljenost ženskih protagonistica u filmovima u komparaciji s parovima ili muškarcima kreće se unutar postotaka od 10 do 20%, dok je globalna prisutnost ženskih likova na platnu nešto veća, oko 30% – iako je riječ većinski o godišnjim retrospektivama, vjerojatnost pogreške u zaključku da globalno stanje ne varira od spomenute brojke neupitno je minimalna.

Van brojčanih podataka, jedno od ključnih pitanja koje se postavlja u razmatranju pojave ženskog lika na velikome platnu je i ono njegove, nazovimo to tako, „ideološke validnosti“. Figure ukalupljenih Bondovih ljepotica ne ističu se kao reprezenti ženske pojave u filmskoj industriji (osim možda u slučaju kvazi „estetike“), a i mnogobrojne su protagonistice, baš kao i ona što je utjelovljuje Cate Blanchett, izazivale pitanje – je li to način kako želimo prezentirati žene u filmskome mediju? Je li „ispravan“ ženski lik onaj koji uspješno implementira dominatno muške osobine (odnosno one osobine poput moći i autoriteta koje zahvaljujući društvenim konzekvencama najčešće prepisujemo muškarcu) ili onaj koji se ne srami hipersenzibilne, melankolične ženske prirode (koja je jednako društveno upisana)? Za gledatelja (najčešće) to ostaju (i trebali bi ostati) pitanja osobnih ideologija jer, prije svega, dramaturški precizno i inventivno satkan lik implementirat će s jedne strane osobine i jedne i druge strane, ali i istovremeno donijeti samodostatnu vrijednost koja ne ovisi o stereotipu.

U stoljećima filmske umjetnosti više je nego šačica takvih likova iskočila na velikom ekranu (bez obzira na globalno poražavajuću statistiku), a neke od njih koji su najreprezentativniji po tom pitanju odlučili smo izdvojiti u ovom hommageu fiktivnim, ali i stvarnim ženama koje ih utjelovljuju.

Foto: facebook.com/all about eve

Foto: facebook.com/all about eve

All About Eve i Margo Channing

Anne Baxter (Eve) možda igra naslovnu ulogu, ali najtočniji opis Mankiewiczejeva filma je – o Margo zbog Eve. Iako Baxter ne valja umanjivati vrijednost njene role, u slučaju Bette Davis ipak smo na višoj stepenici od „dobro odigrane uloge“ ili „zanimljivo satkanog lika“, u njenome slučaju govorimo o ulozi života (i to govoreći nije potreban cum grano salis). Utjelovljujući glumicu u godinama, slično kao i Gloria Swanson u Sunset Boulevard iste, okrugle 1950. godine, Davis za razliku od Swanson ulozi pristupa realističnije, izazivajući u gledatelju nepresušno vrelo empatije, manje se prizivajući na eksecesivnost i, iako je prednost jednog ili drugog pristupa otvorena za debatu, ovom ćemo prilikom otvoriti podij za Davis koja je All About Eve učinila filmom kakvim jest. Osim što Margo i Bette imaju i same štošta zajedničkog, na stranu biografiju, Davis je Channing odigrala s dozom zrelog, ženskog dostojanstva koje i onda kada se gubi nikada se uistinu ne izgubi. Svojom je osobnošću tj. osebujnošću Channing (ali i Davis) trijumfirala nad mlađom konkurencijom, pokazujući i neku drugu vrste ljepote od one povanjštene na koju se i prečesto poziva kod glumica. Margo se uzdigla nad Eve, ali Davis je uzdigla zrelu ženu u glumačkoj profesiji na pijedestal koji zaslužuje (i izbavila je od ponora u koji ju guraju.)

Foto: facebook.com/breakfast at tiffany's

Foto: facebook.com/breakfast at tiffany’s

Breakfast at Tiffany’s i Holly Golightly

U današnje vrijeme poznatija kao ikona s „platna“ koju možete kupiti u trgovinama za uređenje doma, Audrey Hepburn i njezin cigaršpic nisu dio samo pop kulture ili, po novome, pokućstva, oni su i značajan dio filmske povijesti. Kompleksniji oblik danas izrabljene i naširoko istrošene mean girl, party girl bez zadrške 60-ih, Holly Golightly karakter je kojeg ćete voljeti mrziti ili potajno voljeti.  Ne mareći previše za okolinu na svom putu do cilja, koketna i sklona površnim odnosima, Holly je tip karaktera kojem ne nedostaje boje. Ona, doduše, nema iznenadno pronađenu savjest kakva se često upisuje popularnim, zločestim djevojkama s hodnika američkih srednjih škola, ali ima kompleksnu prošlost u kojoj, shvaćajući kako je pristigla i ostala sama u gradu kao što je New York, gledatelj može pronaći prostora za empatiju. Poglavito sagledavajući njen odnos s bratom Fredom koji otkriva djevojčicu u Holly, ona prelazi nametnutu joj pop ikonografiju (kao i prototip party girl) i ostavlja ambivalentni dojam u gledatelja, kao što to oni kompleksniji likovi često znaju činiti.

Foto: facebook.com/persona

Foto: facebook.com/persona

Persona i Alma/Elisabet Vogler

Ingmaru Bergmanu nije stran naslov „redatelj žena“ – u svojim je filmovima izgradio cijelu paletu neobičnih i kompleksnih ženskih protagonistica, od patološki ljubomorne i kontrolirajuće sestre do buntovne koja joj se opire, djevojke u shizofrenom stadiju i mnogih drugih, istražujući različita polja ženske prirode. Jedan od njegovih najpoznatijih, ali i najboljih filmova Persona usredotočen je na neobičan odnos nijeme pacijentice i medicinske sestre čiji će se životi i osobnosti stati ispreplitati do nadrealnih razina. Po tom je pitanju teško izdvojiti Bibi Andersson od Liv Ullmann i obratno kao uspjelije ostvarenu ulogu ili karakter budući da Bergman postavlja fokus na njihov odnos koji će u jedne, ali i druge izazvati gubitak identiteta. Ova psihološka drama s elementima horora, osim što se najočitije bavi pitanjima identiteta, preispituje i žensku seksualnost, majčinstvo i njegovu korespodenciju s karijerom kao i odnose žena-žena i žena-muškarac. Bergmanov je svijet, svijet žena i kao takav, možda iznjedrio neke od najuspjelijih ženskih protagonistica, bez obzira što one nisu dostigle status pop ikona.

Foto: facebook.com/annie hall

Foto: facebook.com/annie hall

Annie Hall i (tko drugi nego) Annie Hall

Svojevrsni Woody Allenov hommage Diane Keaton, iznjedrio je Annie – pomalo čudnu i neurotičnu djevojku, opterećenu svojim ne-ekskluzivnim podrijetlom u ekskluzivnoj atmosferi koja će u nadolazećim minutama filma (ili točnije, trenucima života) dostići zasluženu samostalnost. Klizeći isprva niz dlaku svog partnera Alvyja, taj pijavički odnos (sličan, ali nimalo isti kao u Personi), okrenut će se za naglih 180 stupnjeva i od prividno izgubljene Annie učiniti karijeristicu koja hrabro stupa prema Los Angelesu i pjevačkoj slavi, a Alvyja ostaviti tek s očajničkim opcijama kao što je prošnja već karakterno poodmakle Annie. Osim što prezentira neku vrstu ženskoga oslobođenja, Annie Hall pomiče ideale onoga što je moderna žena u alternativnom pravcu gdje svojevrsna neuroza i lake droge nisu tabu.

Foto: facebook.com/erin brokovich

Foto: facebook.com/erin brokovich

Erin Brokovich i Erin Brokovich

Julia Roberts na ovoj se listi ne bi posramila ni s ulogom u Pretty Woman (makar se oko iste debatiralo da nije ženski dovoljno reprezetantivna), ali glumeći Erin Brokovich Roberts bi bio autorski propust ne uvrstiti na popis. Samohrana majka u borbi protiv megalomanske korporacije koja ugrožava živote stanovnika omanjeg gradića, Erin će, uz mnogobrojnu žrtvu i trud, uspjeti u svom naumu da osigura bolji i nadoknadi izgubljeno od života oštećenim građanima – i u samome sažetku Erin Brokovich priča je junačkog raspona, a na čijem čelu stoji žena. Erin istovremeno oživljava stereotipne priče o heroizmu i negira iste – njezina vanjština popraćena jeftinom odjećom i loš socijalni status na samom će ju početku držati u nezavidnom položaju iz kojeg će se osloboditi jedino zahvaljujući vlastitoj težnji k idealima.

Foto: facebook.com/juno

Foto: facebook.com/juno

Juno i Juno MacGuff

Još jedan od filmova nazvanih po svojoj protagonistici, film koji je ponudio alternativno rješenje na sagledavanje maloljetničkih trudnoća kao i ostalih kontroverznih tema što se na njega vežu. Šestnaestogodišnja Juno vjerojatno je najzabavnija trudnica otkada je filmske vrpce (iako zbog toga ne bi ni jedna šestnaestogodišnjakinja trebala pomisliti da je trudnoća nešto hip!). Zaštićena svojom lepršavom osobnošću, Juno uspjeva pronaći rješenje za nenadanu situaciju u kojoj se našla i odluči svoje dijete dati na usvajanje paru s naslovnice (nakon što shvati da pobačaj nije opcija jer „njeno dijete ima nokte“). Naizgled zreo, Junin je pogled i dalje naivan, vođen slobodom duha koja ju krasi pa će neizbježno ostati izgubljena kada lica s naslovnice tj. jedno od njih, pokaže svoje naličje. Onda kada nesuđeni budući službeni otac neće znati odrasti, Juno će biti ta koja hoće dok joj život ne dopusti da se vrati u svijet koji joj pripada, onaj tinejdžerice. Ellen Page i njezina sitna građa te slatkasto lice idealno su se slili s osebujnom osobnošću dovitljive Juno MacGuff.

Foto: facebook.com/ alien

Foto: facebook.com/ alien

Alien i Ellen Ripley

Kolokvijalno i stručno nerijetko imenovana kao jedan od najboljih ženskih protagonistica u filmskoj industriji, Ellen Ripley i glumica koja ju ponosno utjelovljuje, Sigourney Weaver, napravile su revoluciju po pitanju likova „nježnijeg spola“ (da, ovo dolazi uz dozu ironije!) i branše akcijskih, science-fiction/horor filmova koji su, zahvaljujući Weaver, po prvi puta zadobili pažnju same Akademije koja tradicionalno nije sklona žanru. U susret potencijalno novome Alienu pod redateljskom palicom Blomkampa gdje ćemo još jednom vidjeti Ripley na djelu, ne šteti se sjetiti zašto je toliko volimo. Preuzimajući ulogu zapovjednika koja se uobičajeno prisvaja muškim kolegama (osvrnemo li se na povijest žanra) gdje su eventualni ženski odjeci označavali samo sporedne članove tima, Ripley samim činom zapovjedništva već predstavlja unikatan slučaj industrije. Činjenicom da je zbog toga autorski tim nije otkinuo od njenog majčinskog instikta i uloge, snaga i veličine Ripley rastu budući da ona nije nasilno ugurana žena u tijelo muškarca nego očeličan (i postavljen u kontekst koji mu je stereotipom oduzet) suštinski ženski lik.

Foto: facebook.com/ pulp fiction

Foto: facebook.com/ pulp fiction

Pulp Fiction i Mia Wallace

Osim što uživa donositi badass karaktere na velika platna, Quentin Tarantino (kao i Ingmar Bergman) slovi kao jedan od redatelja koji uzastopno prakticira kvalitetne ženske likove uz sve im muške pandane. Uma Thurman neupitno je bila Tarantinova muza po tome pitanju pa je, uz Miu Wallace, danas popularnija postala The Bride iz serijala Kill Bill koja, kako i sam Tarantino priznaje, povlači idejne korijene upravo sa snimanja Pulp Fictiona te od Umine prethodnice za Tarantina. Konkurenciju Thurman-likovima zasigurno predstavlja determinirana Shosanna, ali kultni status Wallace koja je poslužila i kao ikona filma i promotivnog materijala daje joj prednost na ovoj listi. Izmještena iz prostora tipizirane femme fatale i utkana kao ovisnica o drogi u noir-ambijent, Wallace i veo misterija koji obujmljuje njezin lik samo su dio, ali svejedno značajan komadić slagalice Tarantinova hita Pulp Fiction.

Foto: facebook.com/thelma&louise

Foto: facebook.com/thelma&louise

Thelma&Louise i Thelma

Osim što je riječ o filmu koji je sam po sebi iskorak po pitanju žena i kinematografije, osim što je riječ o jednome od kultnih ženskih tandema, Thelma&Louise donosi i Thelmu kao jednu od onih protagonistica u koju se lako zaljubljuje onako lako kako se zaljubljuje u ideale. Noseći u sebi patrijaharlnu opresiju koja će od bijega iz kuće preko prekida poziva mužu „koji je pokušava vratiti na njeno mjesto“ do upuštanja u kriminal, izblijediti u Thelminom karakteru i donijeti joj dugoočekivanu slobodu, Thelma je neporecivo izvor inspiracije mnogobrojnim ženama koje su šutile većinu života. Vjerno proživljavajući tranziciju iz „nečije žene“ u ženu koja ja samodostatna i koju nitko ne posjeduje doli ona sama sebe, Thelma snažno priziva ono oslobođenje duha koje i danas zazivamo u ženskoj prirodi i tradicionalnim sredinama.

Teško je u cijelom nizu ne spomenuti klasik kao što je Scarllet O’Hara (Gone With the Wind), know-it-all, mladu čarobnicu kojoj nijedna prepreka nije bila neprelazna pa čak ni obitavanje na dvama mjesta istovremeno – Hermione Granger (Harry Potter serijal), lik koji je jedan od najpopularnijih iz scenarističke tipologije Manic Pixie Dream Girl, Clementine Kruczynski (Eternal Sunshine of the Spotless Mind), kao i neke animirane zavodnice poput Jessice Rabbit (Who Framed Roger Rabbit?). Tu je i jedna od Hitchcockovih fatalnih plavuša fantastične prirode (Vertigo), nezaboravna Meryl Streep u ulozi Mirande Priestly (The Devil Wears Prada), simpatična Amelie Poulain u istoimenom filmu, Nurse Ratched (One Flew Over the Cuckoo’s Nest) i Clarice Starling (The Silence of the Lambs) kao ženska potpora legendarnih filmova, polovice jednih od nezaboravnih dvojaca – Sally i Bonnie, ali i mnoge druge. Ženski utjecaj u filmu nije nezamjetljiv, pitanje je može li biti još i jači?

(Visited 126 times, 1 visits today)

Komentari