Recenzija – ‘Mamut’: Urbanova slojevita igra u mraku
Otkako je „Kundera“ Damira Urbana prohujala scenom, čak je i među zagriženim fanovima ostalo ravnodušnih. U kolokvijalnim se komentarima cinika znala začuti čak i smrtna presuda Urbanu i njegovoj četvorci. Elektroničnost koja se na njegovom pretposljednjem albumu pokazala pretjeranom, rijetke je pridobila na svoju stranu. Ipak, zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj karijeri, ali prije svega – posebnosti svoga stila, Urbanov ikonski status na domaćoj sceni nijedan loš(iji) potez ne može poljuljati. Konačno, rijetko se tko može pohvaliti da su ga prozivali umjetnikom, a ne samo glazbenikom, kao što to može Damir Urban.
U ovo predapokaliptično doba, kakvim ga mnogi vole prozivati, kad ljudi postaju numerirani mravi i gušimo se u birokratskim kalupima, u jeku od poplava što su digle svu naciju i okolne na noge (i koje su spontano iskomunicirale s novim Urbanovim radom), gospodin Urban izdaje „Mamuta“, jednu izumrlu životinju gigantskih proporcija koja je usprkos svojoj veličini bila sasvim bezopasni biljojed. Ledeno je doba izbrisalo mamuta sa svijeta, a s jednim se „Mamutom“ Damir Urban na scenu vraća – jači, bolji? Možda najbolje rečeno, vraća se svoj – kao ikona kakvu cijenimo.
No, iako je uzdigao iz pepela jednog mamuta, pa tako i svoju karijeru, Urban se vraća u nekom još nezapamćenom ruhu. Novi album tako pažljivo broji godine svojih autora plasirajući ih kao dobre poznavaoce zanata ili kako bi za Urbana i njegovu Četvorku bilo bolje reći – sazrijele artiste.
„Mamut“ tako pruža širok dijapazon pjesama s izrazitim varijacijama u pristupu, ali koje istovremeno uspijevaju održati isti nazivnik. Album bi se ilustrativno moglo prozvati bipolarnim gdje je jedan pol mračnije prirode, a drugi ležernije i zaigranije.
S jedne strane, neke od pjesama su radio-friendly kategorije kao što je Priđi mi bliže, koja je svojim opuštenim, funky prizvukom bliža hitovima poput Mala truba (a kojoj se sigurno smiješi i ista sudbina u koncertnim halama). Ipak, pogrešno bi bilo poveznicu proglasiti ičim više od puke asocijacije s obzirom na kompleksniji aranžman pjesme Priđi mi bliže sačinjen od igre s dječjim glasovima, zborskom pozadinom, zvižducima i decentno prisutnom elektronikom u glazbi. Bogatstvo elemenata koje Urban vješto zaigrava ostavlja dojam kako sama pjesma i jest tek jedna igra. Istovremeno, teško se oteti asocijaciji na Odu radosti i himnički prizvuk što je samo refleksija slojevitosti Urbanovog „Mamuta“. Igra će se nastaviti i u pjesmi Ribe, djelomično i u Gluposti u dvoje, ali ostatkom albuma plovi se u nešto mračnijim vodama.
Minimalizmom riječi koje, jedva prošaptane kroz zube, djeluju gotovo nepovezano čini to u pjesmi Malo je koja svojim iscrpljujućim tokom stvara sumornu, zagušljivu atmosferu. U Pasoliniju plovi nekim drugim predjelima mračne strane uz odabir motiva i rečenica kao što je „meni je voljeti kao vatru udahnuti“. Spomenutim će pjesmama stvoriti neku sasvim beznandniju sliku od one što je donosi gorki optimizam Priđi mi bliže ili Gluposti u dvoje. Polarnost Urbanova „Mamuta“ ostaje u konačnici samo uvjetna. Dio težine onih sumornijih pjesama naći će se ispod durske površine onih zaigranih, kao što će i te iste melankoličnije pjesme nešto od te zaigranosti sakriti u svom aranžmanu, ritmu ili nečem trećem.
Svaka od pjesama „Mamuta“ neka je ispisana stranica za sebe, ali album, usprkos svemu, uspjeva djelovati cijelovito – objedinjen nekom višom misli što se pretače kroz hipnotičke ritmove i naizgled ogoljene glazbene cijeline. Pomalo „nespretno“ kretanje pjesama u kojima nije strano da Urbanova polurecitacija zakasni sa slogom i uskoči u drugu dobu, daje određen autorski potpis cijelom albumu. Konačno, u pitanju je i izrazita melodičnost albuma koja čak ne nedostaje ni kod onih težih, „avangardnijih“ pjesama.
Jesu li u pitanju ljubavne kataklizme ili društvene? Skupljaju li se tu ostaci nekog narušenog odnosa ili svi zajedno pokušavamo načiniti nešto od onoga što nam preostaje u ruševnom stanju? Jesmo li individualni ili smo opći? U Urbanovim igrama riječi teško je zabraniti osobne intepretacije, a ja ću se usuditi reći da je „Mamut“ i jedno i drugo – jer, konačno, sve su borbe naše, i one opće i one individualne. Neupitno „Mamut“ donosi jedan novi spektar emocija gdje će rijetki imati problema „naći se“, počevši s pjesmama kao što su Gluposti u dvoje ili Sutra ćemo pričati. Svi smo žrtve u jednome trenutku razbijenih iluzija ili nakupljenih frustracija, a Urban postavlja za zaključak najsnažnije od svih pitanja: „Imaš li hrabrosti za još malo gluposti u dvoje?“. Tako plasira Gluposti u dvoje među svoje hitove, ali i svoje najbolje ljubavne uratke (pa čak ako sam i nije imao takvu namjeru), kao i cijeli album u vrhove svoje karijere.
„Mamut“ je i skepticima i fanovima priredio ugodno iznenađenje, preostaje još vidjeti kakva će se magija dogoditi u Domu sportova 21. veljače.
