Istaknuto
01.12.2016.

Cijela naša povijest satkana je na slučajnosti i poticajima vremena u kojem smo se našli. Bez ikakvog problema mogu zamisliti situaciju u kojem nas je umjesto rock manije prije 40 ili 30 godina pokosila neka druga „zarazna bolest“.

28.11.2016.

Izložba se dokazala kao kompleksan narativ jer je od izrazite kulturne važnosti za povijest kazališta, glazbe, kostimografije i baleta. Otvorenjem ove izložbe MUO se ucrtao na umjetničku kartu svijeta kao prvak u cjelokupnoj prezentaciji Orašara, remek-djela klasičnog baleta.

Izvedbene umjetnosti

“Naše nasilje i vaše nasilje” (HNK Zajc): Pitanja bez odgovora

25.11.2016. Tim HrvaćaninFoto: www.hnk-zajc.hr

Na sceni Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku 22. studenog održana je hrvatska premijera predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” Olivera Frljića. Izvedbama u Rijeci završava šestomjesečna turneja predstave koja je nastala u koprodukciji kazališnih kuća i festivala iz Austrije, Njemačke, Švicarske, Slovenije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske. Praizvedba predstave bila je 29. svibnja na Wiener Festwochen, jednom od najvećih i najuglednijih europskih kazališnih festivala, a u međuvremenu je gostovala i u Poljskoj, Rumunjskoj te Srbiji.

Predstava “Naše nasilje i vaše nasilje” bavi se odnosom Europe s islamom i izbjeglicama. Taj se odnos tematizira religijski, geografski, povijesno, politički i ekonomski. Kako sam napisao u kritici predstave “Balkan macht frei“, Frljić svaki svoj rad prilagođava društvenom okruženju u kojem predstava nastaje. Hrvatskim društvom bavi se u “Trilogiji o hrvatskom fašizmu“, njemačku kulturu i povijest preispituje u “Balkan macht frei”, a jugoslavensko nasljeđe u ex-yu koprodukciji “Kompleks Ristić“. Stoga je ova velika međunarodna koprodukcija postala platforma za preispitivanje europskih kulturnih vrijednosti, humanističkih dosega te kršćanske tradicije, i to kroz odnos Europe s onima drugačijima od većine. S obzirom na to da Frljić radi politički teatar u kojem se služi nasiljem, golotinjom te seksualnim i religijskim motivima kako bi preispitao ustaljene društvene konvencije te tako isprovocirao reakciju gledatelja, medija i šire javnosti, ne čudi da ovakvu predstavu prati kontroverzan glas.

U 70 minuta dugoj predstavi igra devet glumaca iz ansambla Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke i Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane. Predstavu otvaraju monolozi u kojima se glumci predstavljaju kao muslimani koji već dugo godina ili cijeli svoj život žive na prostoru Europe, uključujući i zemlje bivše Jugoslavije. Već s tim uvodom Frljić želi ukazati na činjenicu da su muslimani oduvijek bili dio Europe. Paneuropski kontekst projekta potvrđuje i činjenica da se u predstavi govori na hrvatskom, slovenskom, njemačkom, engleskom, pa čak i nizozemskom jeziku. Likovi u svojim uvodnim izlaganjima spominju da su se u projekt uključili nakon što su upoznali Frljića. Ovakvi autorefleksivni momenti postali su uobičajeni dio Frljićevih projekata (glavni lik predstave “Balkan macht frei” je redatelj Oliver Frljić, Bosanac na gastarbajterskom radu u Njemačkoj).

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Na prvi se dojam ovo predstavljanje likova i spominjanje Frljića može činiti smiješno, simpatično ili pak egoistično, no riječ je o metateatarskoj razradi likova koja je karakteristični element Frljićeva rada još od predstave “Mrzim istinu” čiji su likovi članovi jedne obitelji koji glume sami sebe u predstavi o vlastitoj obitelji. Na sličan je način i “Naše nasilje i vaše nasilje” predstava u predstavi u kojoj igraju spomenuti muslimani. U sceni mučenja, kada petero Europljana zlostavlja sirijskog izbjeglicu, oko stola prema tome sjede Mihajlo Tamar, Haidi al Zaidi, Amal Petrovič i Rauf Asgarov, a ne Jerko Marčić, Matej Recer, Draga Potočnjak i Blaž Šef. Ako je netko to zaboravio, na kraju scene na to nas podsjeća Tamar (Marčić) koji govori da će ono što smo upravo vidjeli biti prikazano u njegovom nadolazećem dokumentarcu (a u uvodnom monologu napomenuo je da ima produkcijsku kuću).

Za razliku od mnogobrojnih očitih i često nespretnih pokušaja teatra u teatru, Frljić je majstor igre koji je ovaj postupak, barem što se hrvatske kazališne scene tiče, doveo do besprijekorne razine funkcioniranja. Karakteristika njegovog redateljskog rukopisa je i to što u svoje predstave upisuje slojeve značenja pune simbolike, u čemu podjednako važnu ulogu igraju upečatljive scenske slike i njihova zvučna podloga. U tom je pogledu jedan od boljih prizora ove predstave onaj u kojem glumci bjesomučno trče po pozornici i oblače narančaste kombinezone koji imitiraju odjeću ISIS-ovih zarobljenika, a iz zvučnika dopire muslimanski poziv na molitvu. Time se vjerski obred izokreće – poziv na molitvu postaje poziv na masakr. Iako se u javnosti neprestano naglašava da ISIS i teroristi ne reprezentiraju islam i da je njihovo tumačenje religije samo po sebi svetogrđe, Frljić ovo, kao i sve što je prikazano ili izgovoreno u predstavi, namjerno koristi i time manipulira kako bi ostavio snažan dojam na gledatelja.

Kao glazbena podloga koristi se i originalna njemačka verzija pjesme Tiha noć, pjesme koja širom Europe asocira na mir i radost blagdana te blagostanje kršćanskog duha. Scena pogubljenja započinje s uglazbljenim Shakespeareovim sonetom br. 29, ‘When, in disgrace with fortune and men’s eyes’, u kojem pripovjedač proklinje svoje nesretnu sudbinu i zavidi onima koji žive u sreći i izobilju. U tim se riječima mogu prepoznati žrtve totalitarnog režima koje pokušavaju novi život pronaći u Europi. Glumci izvode i dvije ironične koreografije na soul standard Cheek to Cheek i prošlogodišnji hit grupe Coldplay Adventure of a Lifetime. Prvu koreografiju plešu uz poveze na glavama i svezane ruke, a druga uključuje morbidno rezanje grkljana i lip sync glumaca uz stihove I feel my heart beating.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

Kontroverznom glasu koji predstavu prati vjerojatno je doprinio i Frljićev izravan način komunikacije s gledateljima. Glumci publiku vrijeđaju, predbacuju joj osjećaj krivnje i neizravno je optužuju za patnje izbjeglica te smrt milijuna muslimana zato što podržava politički i ekonomski sustav koji je takvo stanje uzrokovao. S tom kritikom predstava dobiva i antikapitalistički predznak koji bi se mogao svesti na rečenicu ‘sirijsku naftu rado uvozite, no sirijske izbjeglice ne želite primiti’. Frljić otvara puno pitanja o odnosu Europe prema ratnim izbjeglicama i o ekonomskom eksploatiranju arapskih zemalja koje su dovedene u podređeni položaj, no odgovore ne nudi. Upravo zato traži aktivnog gledatelja koji kritički razmišlja i koji u raspravu ulazi s argumentima.

Sve navedeno uobičajeno je za Frljićeve autorske radove, od upotrebe simbolike i kazališnih metafora do traženja angažmana gledatelja. No u nekim se redateljskim rješenjima i idejama Frljić počeo ponavljati. Scene mučenja i silovanja postale su standard njegovih radova, čak se dramaturški pojavljuju na istim mjestima u predstavama. I u “Balkan macht frei” i u “Naše nasilje i vaše nasilje” scena mučenja dolazi u drugoj polovici predstave kao početak dramskoga vrhunca radnje uz otvoreno izazivanje publike na reakciju (minhenski gledatelji u više su navrata prekinuli scenu mučenja u “Balkan macht frei”). Scena silovanja je redovito jedan od posljednjih prizora. U “Balkan macht frei” skupina muškaraca siluje Njemačku na koljenima (muški glumac zaogrnut njemačkom zastavom), dok u “Naše nasilje i vaše nasilje” Isus Krist siluje muslimanku.

Riječ je dakako o simboličnim prizorima. Isus Krist kao simbol kršćanstva, a kršćanstvo kao prevladavajuća europska religija iz koje izviru vrijednosti na kojima Europa i danas stoji, predstavlja nasilje koje Europa posljednjih desetljeća čini nad muslimanima. Na samom početku predstave, nakon minute šutnje za žrtve terorističkih napada u Parizu, Bruxellesu i Njemačkoj, likovi pozivaju na minutu šutnje za četiri milijuna ubijenih u ratovima na Bliskom istoku unatrag 20 godina. Priču zaokružuje završni monolog u kojem se podsjeća na nekoć veliku arapsku civilizaciju kojoj srednjovjekovna Europa nije bila ni do koljena, dok je danas arapski svijet zavisan o zapadnom (‘čak i oružje kupuju od Amerike i Europe’).

Iz toga proizlazi i naslov predstave. Osuđujemo nasilni režim ISIS-a i terorističke napade po Europi, no zažmirit ćemo na nasilje koje stanovništvo Bliskog istoka trpi desetljećima ili koje trenutno proživljavaju tisuće izbjeglica. Najšokantniji prizor cijele predstave ipak je onaj o kojem su pisali već svi mainstream mediji, izvlačenje hrvatske zastave iz vagine Nike Mišković (uvijek je u pitanju zastava one države u kojoj se predstava izvodi). No više od toga ne može se napisati jer je zaista nejasno što se tim činom pokušava reći ili kritizirati. Nameće se interpretacija da taj čin simbolizira rađanje sve jačeg nacionalizma i jačanje ksenofobije u Europi. No još je manje jasna poanta prizora u kojem glumci, potpuno goli, tijela iscrtanih arapskim pismom, ližu jedni druge i pritom te crteže razmazuju.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Foto: www.hnk-zajc.hr

U predstavu je Frljić upleo i latvijskog redatelja Alvisa Hermanisa. Prije godinu dana u njemačkim je kazališnim krugovima izbio skandal nakon što je Hermanis otkazao dogovorenu režiju u Thalia Theater u Hamburgu. Thalia Theater je politički i društveno angažirano kazalište koje je u tada snažnom izbjegličkom valu zagovaralo prihvat izbjeglica u Njemačkoj. Hermanis u svom pismu obrazloženja ističe da se život u Parizu nakon terorističkih napada prošle godine značajno promijenio i kao otac ne želi riskirati svoj ili život svoje djece zbog jedne predstave. Hermanisa se zbog tog čina itekako prozivalo, no nije jasno je li uvrštavanje ove priče u predstavu također osuđivanje njegovog čina i zagovaranje slobodnog umjetničkog djelovanja ili pak primjer da postoji i druga strana, skeptična prema izbjeglicama koja ima pravo na svoje mišljenje i slobodu izraziti ga.

Frljić u predstavi “Naše nasilje i vaše nasilje” ipak nije pokazao niti izrekao ništa novo. Glavna je ideja predstave prokazivanje lažne solidarnosti i europskog licemjerja, a pritom podsjeća na neke probleme iz globalne politike i ekonomije. No maknemo li se od vanjskopolitičkih ili religijskih rasprava, ostaje činjenica da je Frljić u predstavi upotrijebio već provjereni recept koji gledatelja upoznatog s njegovim prethodnim radovima neće oduševiti. Razumljivo je da će publika koja se s ovakvom vrstom kazališta prvi puta susreće ostati šokirana načinom komunikacije s gledateljima ili rušenjem granica dobrog ukusa i političke korektnosti. Predstava ne osporava neupitne vještine redatelja, no sadržajno su predstave “Balkan macht frei” i “Aleksandra Zec” znatno bolnije i potresnije od ovog rada u kojem je ipak previše praznoga hoda i površnih provokacija koje preuzimaju posao marketinga. U konačnici ostaje samo neugodna tišina u brojnim dramskim pauzama i kisela lica gledatelja za vrijeme izlaska iz dvorane.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 3.200 out of 5)

Komentari