Komentar: Repetitor u političko-socijalnom diskursu
Je li glazba nešto što može dovesti do rušenja nekih nevidljivih zidova i barijera? Ako pogledamo u prošlost, a to ne mora ni biti tako davna prošlost, kultura je jednim svojim dijelom oblikovana glazbom. Ona sadrži više slojeva društva koje je okupirano svakodnevnim problemima – plati račune, podnosi politiku, pazi i odgajaj djecu, radi prekovremeno, radi za druge, radi za sebe, a sve to s ciljem kako bi ti jednom ili nekada bilo bolje.
Čovjek mase
Balkan je oduvijek bio mjesto pomalo potisnutog temperamenta kada treba doći do reakcije na akciju. Kada govorimo o akciji, ona se najviše tiče politike i kako ona utječe na naš život. Mladi ne osjećaju povezanost i konzistentnost s onime što se poduzima. Najčešće se ne poduzima ništa jer nema kritične mase koja će pokrenuti stvari, a to ujedno vodi i do pojava “čovjeka mase”, sintagme Ortege Y Gasseta s kojom objašnjava nepromišljanje pojedinca o svojoj budućnosti, a naposljetku i o sebi samome.
U životnoj kolotečini susrećemo se s ljudima koje možemo zaboraviti pet minuta nakon upoznavanja. Ima i onih koji postanu dijelom naših života, a da toga nismo svjesni. Bez obzira uzima li se nešto što nam je deterministički dano ili samo vrijedno pripisujemo nizu slučajnosti, neke stvari ovdje su da opstanu. Ako sagledavamo u kontekstu glazbe, rijetko kada, a razmišljam u granicama tzv. zapadnog Balkana, možete pronaći nekoga tko izbija iz ravnog sustava vrijednosti koje su zacrtane na sceni kao jedinoj zbilji kojoj se može vjerovati.
Zato je još veći pothvat pojava Repetitora i njihovog debi albuma “Sve što vidim je prvi put” koji je došao na kraju 2008. godine. Ta godina naučila nas je da su financijski slomovi i krize nužnost jer živimo u postsocijalističkom sistemu gdje je novac jedino što ima vrijednost. Lokalne ideje predstavljaju naše okruženje i ono što percipiramo, a Repetitor je objasnio stvari u par stihova Prosečnog čoveka: “Niko mu ništa ne može (…) o svemu zna najbolje” ili “Ne voli strane medije, njihove laži, spletke i prevare, prezire mladost i izdajice, prozreo je njihove namere”.
Oslobođenje ili kraj
Odrastanje u sklopu benda većini je nepoznata stvar. Ono što Ana-Marija, Milena i Boris rade nije samo glazbeni akt kojim se želi raspršiti unutarnje zadovoljstvo slušatelja, već i poziv na reakciju. Naravno, ne povezujem stvari s radikalnom čimbenicima niti ikakvim stranačkim mišljenjima, već čistim činom hrabrosti, ali i bijesa zbog nesnošljive situacije u kojoj se ljudi nalaze. Mladenačke preokupacije poput dosade (Zli sin) i nihilističkog shvaćanja svijeta (10 puta nedeljno, Teško hodam, Sve da zaboravim, Ja) prerastu s vremenom u nešto veće i snažnije, a to je jedan od načina kako se dopire do publike koja je sprema pažljivije saslušati što se ima za reći.
Punk, noise, rock, pa i svi ostali podžanrovi koji nose prefiks “post” zaodjenuti su buntom, raskrinkavanjem lažnog morala i trulog sistema. Početak ideja, iako je bio lokalan, s vremenom je postao univerzalan. Repetitor se oslobodio, a i vrijeme je bilo takvo da se o drugome nije moglo pjevati. Pjesme o ljubavi, sreći ili bajnom životu nisu mogle biti tema o kojoj se trenutno trebalo govoriti. Uostalom, njihov naum nikad nije bilo usklađivanje s konvencijama i prihvaćanje razine na kojoj živi. To ne znači da na sceni nije bilo nikoga tko bi stao uz njih, ali kao da je samo beogradskoj trojki bilo jasno kako je politička elita programirana da govori: “Bolje da ne misliš na to, u protivnom možeš da poludiš”.
Količina informacija od kojih se sastoji cijeli sistem, prožet utjecajem korporacija i vladara iz sjene, nije dostupna puku, ali i da se pokuša doći do njih, masa će uvijek biti na strani svoje verzije istine kao jedine prihvatljive. Sveopći kaos do kojeg dolazi zbog straha u neizvjesnu budućnost “opkolile su sve” i da ne nastavljam dalje fantastičnu i posve prigodnu U pravom trenutku, razumljivo je stanje kaosa. Nemaš za što živjeti, opustošeno je sve od Panonske nizine, Vojvodine i Srednje Bosne, a “metropole“ poput Beograda, Sarajeva ili Zagreba predstavljaju kulisu iza kojih se vuku konci koji predstavljaju nove neoliberalne reforme koje nisu ništa drugo nego izvlačenje novca iz džepa građana (Lica).
Dolazak na okean
Boris je imao jedan zanimljivi odgovor u nedavnom intervjuu za Ziher. Njegov odgovor na pitanje o pobjedi Trumpa na izborima u SAD-u: “Možda će to (Trumpova pobjeda) da dovede do bržeg pada Rimskog carstva”, proizlazi iz stanja da svi jednostavno samo čekamo kada će se kraj kapitalizma dogoditi. Koji će to točno događaj biti? Na kraju će to biti najmanje bitno jer kada dođe do kraja, svi će to znati, a prevara sistema tada će biti još veća. Za koga će onda biti najviše slobodnog mjesta za manipulaciju? To bi trebalo pitati i same ljude, a sustav će biti ponovo taj koji će donositi odluke što je za narod bitno. Aspekt mizernog radničkog života i onih koji sjede u “visokim dvorcima” prezentirani su u spotu za pjesmu Biću bolji i u četiri stiha “Ovog puta biću bolji, sada krećem ispočetka, ovog puta se ne bojim, sada krećem ispočetka”. Dolazak na “okean“ je mjesto na kojem smo ostali zatečeni time što Repetitor zaista može.
Nakon što smo susreli svoju viziju horizonta koji naoko ne nudi odgovore, pred nas je stavljeno pitanje: “Gde ćeš“. Iako nije postavljeno u formi pitanja s upitnikom na kraju, jasno je o čemu se radi; a ako pogledamo opis albuma na njihovoj bandcamp stranici (“Repetitor offers a high-voltage wall of sound, bursts of rage, fear, violence, pain and anxiety“) situacija postaje još zanimljivija. Oni se nakon dva gnjevna i punokrvna, distorzirana i moćna albuma nisu ohladili, nego kao da su na svoju “ekspediciju“ tek krenuli. Mračnjački ton, pun energičnog i plesnog basa te Mileninih bravura za bubnjem učinili su Repetitor još koherentnijim i zanimljivijim široj publici. Dok plovite na utjecajima The Stoogesa, Nirvane i Sonic Youtha, jednostavno ne možete ostati u sjeni.
Snaga izravne veze između publike i benda
Riječ se ponovo počela prenositi od čovjeka do čovjeka, koncertni nastup je ono što će privući publiku, a s jakom pozadinskom pričom koja se dotiče sloja društva koji je u zadnjih dvadeset i pet godina najviše zakinut, ne trebate radiofonične pjesme da vas počinju prepoznavati. Takav format “usmene predaje“ nastupao je kada se čovječanstvo nalazilo na brojnim rubovima pa je vjerovanje prvom do sebe bilo jedna od rijetkih stvari u koju su se ljudi mogli pouzdati. Repetitor je u stalnom rastu što se tiče kvalitete sviranja, koncerata, albuma, a samim time dolazi i nova publika koja je osviještena s društvenim problemima.
Pripadnik sam generacije Y, isto kao i članovi Repetitora, a iz našeg kuta gledišta nazvao bih nas i tranzicijskom generacijom. Gledajući i prateći vijesti imali smo priliku doživjeti sve što danas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, definira svakodnevni život. Nakon ratnih zbivanja došao je prodor “zapadnog zraka“ na naše krajeve i nitko se nije usudio držati nos začepljenim. Upućeni smo u užase svakodnevnih bombardiranja na Bliskom istoku, vidjeli američko “rušenje slobode“, upali u televizijsku mašineriju sa svim mogućim reality formatima i tehnološkim čudima koja se na dnevnoj bazi stvaraju i pojavljuju u izlozima.
Odrastanje u lažima
Čini se kako je sve prebrzo raslo i da smo ostali zakinuti da gledamo kako stvari idu svojim normalnim tokom. Isplovljavanje duboko zatomljene energije na primjeru Repetitora jedan je od najreprezentativnijih primjera što je s generacijom koja bi živjela svoje živote u svom kutku vrta koji posjeduje, bez uplitanja desetih strana i direktiva koje produbljuju jaz između ljudi različitih nacionalnosti. Jednostavno suočavanje sa slobodom danas nije moguće, a glazba Beograđana je u tom trenutku učinila nešto neizmjerno snažno. Repetitor želi izravni kontakt s publikom, postojati pred vama, učiniti situaciju snažnom, elektriziranom i mogućom. Takva energija i povezanost Ana-Marije, Milene i Borisa čini se jedinstvenom, ali kažu da je za ljubav potrebno dvoje. Ono što čini ovaj krug zatvorenim je platonski ideal ljubavi publike i benda, a njihov odnos drži izravno obraćanje bez maske na licu.
Osobne priče postale su univerzalne. Iskonska moć Repetitora izvire na psihodeličnoj numeri Crvena gdje se metaforički susrećemo sa zrakom, vodom i drvećem kao trima od pet elemenata od kojih se sastoji naš svemir (“Moramo biti vetar, moramo biti reka, moramo biti šuma, moramo sići s uma”). Elementi definiraju razna stanja, a samim time simboliziraju i aktivnosti koje se oko nas događaju. Već ovako dublje zaronjeni u čovjekove osjećaje i psihologiju, shvaćamo da je došlo to potpunog otuđenja između ljudi, a jedino što konzistentno postoji je priroda koja nam daje snagu za promjene. Ne bi li potpuno shvatili u kojem smo krugu pakla zapeli (“U kojem niko za nama neće krenuti“) trebamo se okrenuti svojim snovima, koji su dosta često izlaz iz ništavila. Naravno, ako su oni ostvarivi u danom trenutku.
Budućnost nam nije sasvim crna, već je na rubnoj granici onoga što ćemo podnositi. Novi glazbeni putovi bit će otkriveni, lijekovi prodani, ljudi zatvoreni, države u sukobu, bankroti svakodnevna pojava, a imigranti sasvim normalni prolaznici. Repetitor je postavio na scenu standarde koje će malo tko uskoro dostići, a usporedbe s kultnom Ekatarinom sasvim su opravdane, makar će njihove noge hodati još mnogim i dugim neutabanim stazama.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
