novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Boris Svrtan: “Kazalište može biti svjetionik u društvenim procesima”

Foto: www.gavella.hr
Vrijeme čitanja: 13 minute

Glumac i redatelj Boris Svrtan od 2014. godine ravnatelj je gradskog dramskog kazališta Gavella, čiji je član ansambla od 1989. godine. Od 2002. predaje scenski govor na Akademiji dramske umjetnosti. Režirao je predstave u Gavelli, Kerempuhu i Histrionima. Uoči 32. Gavellinih večeri, koje se ove godine održavaju od 11. do 21. listopada, sa Svrtanom sam razgovarao o ovogodišnjem programu i budućnosti festivala, a otkrio mi je i planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti Scena 121 te smo prokomentirali novu Gavellinu sezonu i sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Kao ravnatelj kazališta Gavella i kao jedan od selektora festivala, uz producenticu Sonju Kovačić i glumca Hrvoja Klobučara, što nam možete reći o ovogodišnjim Gavellinim večerima?

Gavelline večeri su tradicionalno festival dramske riječi, dramskog pisma i ansambl predstava u čijoj su nas selekciji ove godine vodile tri odrednice – vibrantno suvremeno dramsko pismo, klasični autori koji su dani u novim redateljskim čitanjima, na suvremeni način te organska glumačka igra koja je vidljiva u svim predstavama koje smo izabrali. Festival kao što su Gavelline večeri, ove godine u vrlo raskošnom izdanju od deset predstava u konkurenciji i jedne van konkurencije, žarišno je mjesto slike hrvatskog društva. Gledatelji imaju priliku vidjeti lepezu glumačkih kreacija, od prve večeri i “Ljepotice iz Leenanea” do zadnje kada izvan konkurencije igra predstava “2.14” Kazališta Virovitica.

Osnovna odrednica selekcije bila je angažirano suvremeno dramsko pismo. Silina kreativnosti naših autora je zadivljujuća, od Kristiana Novaka preko Mate Matišića, doajena naše dramske literature, do Filipa Šovagovića koji je ispisao jedan vrlo slojeviti tekst o sudbini ne samo Nikole Tesle, nego svakog izuzetnog čovjeka u sredini koja ga odbija. Jedna od najvećih dramskih silnica trenutno u našem društvu je to neprepoznavanje izvrsnih, premda su nam puna usta izvrsnosti. Vrlo brzo smo naučili sve “europske” floskule, kao što smo se sa socijalističkih floskula preselili na kapitalističke, znači sad su nam puna usta izvrsnosti i transparentnosti, a sve u našem društvu govori protiv toga, niti su izvrsni ti koji prednjače u društvu niti su transparentni oni koji to društvo u podzemlju veslaju.

Gavelline večeri su festival koji okuplja najbolje predstave iz prošle sezone. Bi li Gavelline večeri trebale u tom konceptu postati nacionalni kazališni festival? Slovenija ima Borštnikovo srečanje koje svakog listopada okuplja najbolje sezonske naslove, Njemačka ima Theatertreffen u Berlinu koji okuplja najbolje predstave u kalendarskoj godini.

Vaše pitanje je zapravo komentar koji se podudara s našom željom da Gavelline večeri po svom značaju budu nešto što su bile u bivšoj državi, kada su bile revija ponajboljih ostvarenja kazališnih kuća i profesionalnih ansambla u tadašnjoj Jugoslaviji, a kasnije pregled najboljih ostvarenja uoči dodjele Nagrada hrvatskog glumišta. Gavelline večeri na neki način preuzimaju tu funkciju, na startu sezone rade rekapitulaciju protekle sezone i neki pogled u budućnost. Zapravo su mjesto definicije nekakvih tendencija, i u mainstream kazalištu, ali i na nezavisnoj sceni.

Ove godine imamo predstavu Teatra &TD, “Magic Evening“, koja je vrlo interesantna studija ljudskih odnosa nastala iz improvizacija četvero glumaca i autorskog tima, Anice Tomić i Jelene Kovačić. Zanimljivo je tu predstavu pogledati u usporedbi s klasičnim tekstovima Pirandella ili Euripida. Gavelline večeri trebale bi biti festival na kojem se odmjeravaju postojeće tendencije u hrvatskom kazalištu, međusobno, ali i s predstavama koje dolaze iz susjedstva. Ove godine nema puno tih predstava, jedna iz Slovenije i jedna iz Srbije, no nadam se da će nam financijske okolnosti ubuduće dopustiti da festival proširimo na više dana i da, osim revije hrvatskog glumišta, bude usporedba sa susjednim terenom, kroz suradnju, uvažavanje, toleranciju i otvorenost kakvu hrvatsko kazalište oduvijek posjeduje.

gavelline večeri
Foto: www.gavella.hr

Zadnjih ste godina pojačali popratni program festivala. Dobro su posjećeni razgovori s publikom nakon predstava.

Da, to je novitet koji je uveden prije dvije godine i to se pokazalo jako dobrim, mislim da bez toga jedan festival ne može uopće disati. Jako je zanimljiv taj susret publike koja uvijek želi zaviriti u proces nastanka predstave s glumcima koji u tim razgovorima o tome vrlo otvoreno govore. To je postao amblem Gavellinih večeri, pod stručnim vodstvom Mire Muhoberac i u moderaciji naših članova ansambla, ujedno domaćina gostujućim autorima i glumcima. Uvijek se to razvije u neku živu diskusiju i pozivam publiku da tome prisustvuje u što većem broju. Zasad je odaziv bio fantastičan i nema razloga da tako ne bude i ove godine jer su predstave temama intrigantne i daju dobar poticaj za razgovor nakon izvedbe.

Nedavno je Gavella započela sezonu premijerom predstave “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” Joela Pommerata u režiji Paola Magellija. Što nam možete reći o sezoni pred nama?

Sezona pred nama bit će živa u svakom smislu. Očekuje nas pet naslova na velikoj sceni i jedan naslov na Sceni 121. Krajem listopada, nakon Gavellinih večeri, počinju građevinski radovi zbog kojih se zatvara foyer jer se gradi mala dvorana koja će paralelno biti u pogonu od iduće sezone. U 19:30 će igrati predstave u velikoj dvorani, u 20h u maloj dvorani, znači kapacitet kazališta Gavella se pojačava, to je višestruka dobit i za grad i za građanstvo koje kazalište plaća iz svog poreza. U međuvremenu će predstave sa Scene 121, “Srce veće od ruku” i “Tesla Anonimus”, igrati na velikoj sceni, a zbog radova u foyeru publika će u kazalište ulaziti iz dvorišta.

Od naslova ove sezone, u prosincu nam slijedi “Rikard III.” u režiji Aleksandra Popovskog, s Ozrenom Grabarićem u naslovnoj ulozi. Popovski je ovdje napravio jednu izvrsnu predstavu koja je dugo godina bila repertoarni hit, Shakespeareov “San ljetne noći”, a ovog smo puta zaronili u mračnijeg Shakespearea. U siječnju nam slijedi adaptacija romana “Sjećanje šume” Damira Karakaša. Redateljica Tamara Damjanović i dramaturginja Nina Bajsić iznjedrit će jednu, nadam se, kreativnu pustolovinu s tekstom koji veoma duboko zasijeca u tkivo naših nesporazuma i našeg uopće bića, otkud smo nastali. Karakaš je to jako prezentno donio u svom romanu i veselim se vidjeti što će ta mlada ekipa s tim naslovom napraviti.

Slijedi još jedan veliki naslov, Kafkin “Proces“. Čini mi se da je ova država po svemu što se događa u posljednje vrijeme jedan veliki proces. Kafka je davno na tu temu izrekao jedan univerzalni sukus i metaforu, nadam se da će redatelj Rene Medvešek itekako pogoditi nit vremena. Znamo da je Orson Welles u zagrebačkoj Palači pravde snimao svoj film po Kafkinom romanu “Proces”. Nažalost, mi smo svi u našim životima zaglibili u birokratske labirinte i nadam se da će ova predstava doprinijeti tome da se počnemo s time obračunavati. Nije dobro da svaki najstiniji problem koji građani ove zemlje imaju zaglibi u nekakvim birokratskim procedurama i ladicama. To je komad o rak rani ovog društva, a čini mi se da je to pravosuđe, gdje ljudi koji su evidentno kršitelji zakona slobodno hodaju, a bakicama koje ne plate jedan račun ovršuje se cijela imovina. Čini mi se da ovaj intrigantan naslov dolazi u pravo vrijeme.

Nakon toga na redu je jedna komedija, “Slikari rudari” engleskog dramatičara Stuarta Halla koju će režirati Samo Strelec. To je jedna duhovita rasprava o umjetnosti. Riječ je o istinitoj priči, nešto poput naših naivnih slikara iz Hlebina, tako su ti rudari u jednom trenutku odlučili postati slikari. Rasprava oko umjetnosti i oko kazališta i sad se vodi u hrvatskom društvu, gdje se u takva pitanja upliću oni koji iz nekog svog nepoznavanja kazališta donose ishitrene sudove i onda to utječe na naš život. Ta tema visi u zraku u našem društvu, a dotaknut ćemo je na jedan humoran način.

Na jesen iduće godine čeka nas tekst Ivana Viripajeva “Pijani” u režiji Vite Taufera, a za kraj 2018. godine radit ćemo adaptaciju romana Ivane Simić Bodrožić “Hotel Zagorje” koji tematizira Vukovar, vukovarsku žrtvu i poraće, poststresne situacije kojima je ovo društvo nažalost obilato i koje uvelike utječe na sve naše sudbine. Mladi ljudi i 25 godina nakon rata imaju dojam da su im noge ostale u tom živom blatu i da se ne mogu iščupati iz te situacije. To je na neki način obračun s našim traumama koje treba otvoreno i iskreno iznijeti da bismo išli dalje. Roman je bio veliki hit kada je izašao i to će biti praizvedba tog djela u hrvatskom kazalištu, rade Anica Tomić i Jelena Kovačić.

“Pijani” su prošle sezone trebali igrati u režiji Borne Baletića, ali bili su skinuti s repertoara.

Bili su prolongirani, došlo je do kreativnog nesporazuma između ansambla i redatelja. Ansambl je imao iskrenu reakciju, redatelj je to uvažio, a mi smo kao uprava donijeli odluku da prolongiramo taj  vrlo zanimljiv naslov u kojem je jedan Rus po narudžbi za jedno njemačko kazalište opisao stanje duha zapadnog čovjeka. Komad “Pijani” govori o sudbinama 13 ljudi. U ovom kapitalističkom žrvnju duša je toliko stisnuta da se samo vikendima ili u slobodno vrijeme izražava i traži neki svoj smisao. Nadam se da će Vito Taufer ovaj komad s ansamblom kazališta Gavella iznijeti na najbolji mogući način.

Foto: www.gavella.hr

U dvije i pol godine mandata napravili ste veliki zaokret prema suvremenom dramskom tekstu.

Mi ne odustajemo od klasičnih naslova koji će se uvijek pojavljivati na repertoaru, u Gavelli će uvijek morati biti i klasičnih i suvremenih naslova. Gavella je tako i nastala, uvijek je tu bio suvremeni tekst, i svjetski i hrvatski, u usporedbi s klasičnim, i svjetskim i hrvatskim. To su stupovi ovog kazališta koje uvijek treba držati u harmoniji, ali mislim da je cijelo naše društvo u transformaciji i bilo bi ludo od direktora kazališta da to ne primjećuje i da ne počne slušati glasove mladih i suvremenih pisaca.

Kad smo kod toga, zaboravio sam spomenuti Dinu Pešuta i njegovu dramu “Stela, poplava“, nagrađenu nagradom Marin Držić, o egzistencijalnom traženju mlade generacije, što je njegova konstantna tema. Dino Pešut će taj svoj komad i režirati. Njegovo je pismo toliko tjelesno i toliko glumački ispisano. Negdje sam pročitao da se Krleža tako svadio sa svojim likovima, zatvorio bi se u sobu, dok nije sam izgovorio te replike, nije ih ni zapisao. Rekao sam Dini da vjerojatno i ti tako pišeš, „otkud si znao, pa ja to točno tako radim, dok se s tim svojim demonima ne pohrvam, oni ne uspiju izaći iz mene i na papir“.

Hoću reći, ja kao glumac i kao redatelj iz svog iskustva mogu prepoznati da je u njegovom pisanju gluma već prisutna, njegova rečenica je glumački zrela i isprofilirana, unatoč tome što nije imao puno mogućnosti da svoje komade vidi uprizorene. Jako je zanimljivo da jedan mladi čovjek na taj način piše, iz karaktera, iz glumačkih tijela. Odvažio sam se da mu dam režiju, mislim da će on to sjajno odraditi.

Prije godinu i pol imao sam intervju s Pešutom, nakon što je osvojio nagradu Marin Držić za “Veliki hotel Bezdan”. Već mi je tada rekao da bi volio sam režirati taj tekst, nije još dobio tu priliku, no zato će režirati “Stelu, poplavu”.

Meni se sviđa svaki takav ludo-hrabri potez. Uvijek mi se, neću reći isplatilo, ali pokazalo dobrim u kazalištu honorirati. Kazalište se kompromisima ne može voditi. Može se voditi hrabrošću pa na štitu ili sa štitom. Filip Šovagović je sam režirao “Teslu Anonimus”, imao je dovoljno distance i kritičnosti prema vlastitom tekstu, jer to često zna biti problem. Pisci koji silom vlastitog talenta i nadahnuća bivaju zaljubljeni u to svoje dijete koje stvore pa nemaju dovoljnu distancu. I sam sam radio neke dramatizacije i znam koji je to proces, to je teška bitka sa samim sobom. Pešutu ta bitka predstoji i mislim da će tu bitku dobiti, na veselje i ponos kazališta.

Kad smo kod mladih, prošle sezone priliku ste dali tada studentici preddiplomskog studija kazališne režije, Tamari Damjanović. Iako kritike predstave “Srce veće od ruku” nisu bile blagonaklone, Damjanović ste ove sezone dali drugu priliku, što je svakako pohvalno jer mladim redateljima treba dati priliku da rade, da nauče, da pogriješe, jer samo tako mogu steći potrebno iskustvo. Što je s drugim mladim redateljima? Paolo Tišljarić oduševio je predstavom “Nove pustolovine Don Quijotea” u HNK, Lea Anastazija Fleger oduševila je predstavom “Bog masakra” u HNK u Varaždinu, Hrvoje Korbar nedavno je imao sjajan završni ispit iz režije, “Bez trećega”.

Upravo zato i toliko energije ulažemo u ovaj projekt adaptacije Gavelle. Zato je taj put Tamare Damjanović s male scene na veliku prirodan. Neki redatelji s kojima sam radio kad su počinjali bili su na neki način previše impresionirani poviješću i odgovornošću te scene – na toj su sceni režirali Gavella, Kosta Spajić, Violić, svi najveći redatelji naše kazališne povijesti. Ti duhovi su te mlade ljudi ustrašili i pritiskali.

Pravi put mi se čini ovo što smo napravili s Tamarom, prvo mala scena pa onda dalje. S Pešutom ćemo otvoriti scenu Mamut koju ćemo raščistiti, koja je dosad bila skladište kulisa. Otvaranjem te male scene u Gavelli stvorit će se mogućnosti da se mladim ljudima omogući da se bez pritiska i bez velikih očekivanja okušaju u nekom laboratorijskom, studijskom radu s glumcima. Meni je to bila vizija već u prvom programu, a sad ću to podcrtati i u programu za novi mandat.

Naravno, to ne znači da stariji glumci i redatelji neće dobiti prostor. Baš to odmjeravanje snaga, kao u nekoj obitelji, starija generacija koja prenosi iskustvo na mlađe i mlađi koji dolaze pa nešto razdrmavaju, čini mi se da bez tog dvojca kazalište ne može biti živo.

Srce veće od ruku
[Srce veće od ruku] Foto: www.gavella.hr

Osim mladih redatelja i autora, u posljednje ste dvije i pol godine u ansambl kazališta primili puno mladih glumaca – Anju Đurinović Rakočević, Nikolu Baće, Martinu Čvek, Anicu Kovačević, Taru Rosandić, Andreja Dojkića, Tenu Nemet Brankov, Marka Petrića. Trenutno ansambl Gavelle čine čak 44 glumca, po čemu je najveći kazališni ansambl u Hrvatskoj, veći i od zagrebačkog HNK. Gdje se stvorio prostor za to povećanje?

U početku je Gavella uzeo 17 studenata i nekoliko glumaca iz HNK, čini mi se da ih je bilo otprilike 25. Kada sam ja došao krajem osamdesetih bilo nas je 33 u ansamblu, jedno vrijeme 38, sada je to naraslo na 44. Prostora zapravo nema, međutim neki od tih ljudi primljeni su na pola radnog vremena. Moja ideja bila je da što veći broj glumaca bude uključen u unos nove energije u ansambl, to će razbuditi i neke ustaljene tokove, a samim time raste potreba da upogonimo Scenu 121 ili pak organiziramo veći broj gostovanja. U tom će pogledu samo biti potrebno raditi dobre križaljke da sami sebi ne pravimo situacije u kojima nema paralelnih podjela. U upravi ćemo morati voditi računa da sve te scene mogu profunkcionirati u isto vrijeme. Za sada ta brojka djeluje neodrživo, no vrlo brzo otvaranjem nove scene pokazat će se da je to jedna optimalna brojka.

Što se usklađivanja glumačkih podjela tiče, to se već provodi. U veljači i ožujku ste u otprilike mjesec dana odigrali tri premijere s tri različite glumačke postave – “Romanca o tri ljubavi”, “Komet”, “Srce veće od ruku” – a potom su u svibnju zaigrale predstave “Nevidljivi” i “Tesla Anonimus”, također s različitim glumačkim postavama.

Da, to je ta križaljka, u mojoj sobi na zidu je 45 lica. Koliko god je to ponekad teško, nastojim prije svega izbalansirati te glumačke energije, pratiti razvoj mladih glumaca – najgore je kada glumac dođe u angažman pa nema mogućnosti za razvoj. Gavella je bio i pedagog, ja imam neko pedagoško iskustvo, ne želeći se uspoređivati s Gavellom, nitko od nas nije usporediv s njegovim dometom, ipak je on utemeljio Akademiju i osnovao ovo kazalište, iako su to bila neka druga vremena. Kada bi ta briga za kulturu u toj mjeri postojala danas, ovo društvo bilo bi puno bolje. Kazalište je mjesto koje zaista može prednjačiti, biti svjetionik u društvenim procesima. Kada politika kvari društvo, kazalište ga na neki način može pročistiti.

Uostalom, sve veće europske kazališne kuće imaju komornu scenu.

Slovensko narodno gledališče u Ljubljani ozdravila je situacija u kojoj su otvorili malu scenu, ona je proventilirala duhove na velikoj sceni i donijela puno nove energije. Glumci su u nekom intimnom doticaju s publikom, zato sam scenu i nazvao 121, prije svega zbog broja stolaca u gledalištu, ali 121 je nekakva šifra koja upućuje na intimnost, na nekakav osobni pristup svakom gledatelju koji prema Gavellinoj formuli Mitspiela i suigre zajedno s glumcem kreira taj događaj, tu večer.

Osim druge scene, prošle godine smo i u foyer uveli puno novih programa, G točku, promocije knjiga, koncerte… Zagreb je sve više turistički grad. Na toj sceni imat ćemo i engleski program, već smo naručili prijevod “Tesle Anonimus” na engleski, na početku iduće sezone ansambl će “Teslu” igrati na engleskom. Tako ćemo turistima ponuditi i tu vrstu turizma.

Je li vam inspiracija za ime Scena 121 bio Atelje 212?

Ne, zapravo ne, to je poslije došlo kao nekakva asocijacija i usporedba, ali nije to ni izdaleka bilo ideja. Mislim da je ta šifra došla iz financijskog svijeta, iz nove filozofije marketinga, okrenutost osobnom pristupu gledatelju, da se svaki gledatelj u kazalištu osjeća kao dio cjeline, da se s njim stupi u dijalog i da zajedno u suigri stvaraju događaj koji će svaki sa sobom ponijeti nakon tog susreta. Kazalište je susret dvoje ljudi. Picasso je u svom dnevniku zapisao: kada sam došao u Pariz imao sam sobu u kojoj smo imali jedan krevet i jedan stol. Obojica nismo mogli spavati. Dok bi jedan ležao, drugi bi za stolom izvodio nekakav teatar. Ta mi je slika objasnila staru formulu da je za kazalište dovoljan jedan glumac i jedan čovjek u publici.

Foto: www.gavella.hr

Spomenuli smo prošle sezone pokrenuti program G točka koji je privukao puno mladih koji bi se zadržali i nakon programa, čime Gavella postaje mjesto susreta i društvenog života u gradu.

Upravo što ste rekli, to je neka europska praksa, gdje god odete, sva su ta mjesta postala mjesta polivalentnih susreta. Mi smo tu ideju kroz G točku i ljude koji su to osmislili objeručke prihvatili. Kazalište je jedno toplo mjesto, kazalište je medij koji je interaktivan u svojoj biti, ono je živi mehanizam, ono je linija između srca i srca, između pluća i pluća. Kazalište je prava slika života, nije Shakespeare bio daleko, kazalište je zaista zrcalo života. Ne u smislu da preslikava život, nego da ga definira, da mu uđe u srž, da ga prouči te da ga iznese pred ljude i raspakira pred očima publike.

A onda se događa da je u Hrvatskoj odgođena Noć kazališta.

Prije svega, do toga je došlo zbog nedostatka dijaloga. No to je uzrok situacije u kojoj je dijalog intenziviran i u kojem su se čule različite strane, a mene jako veseli reakcija branitelja koji razumiju da Noć kazališta ne umanjuje sjećanje na žrtve rata. Radit ću predstavu o čovjeku koji je stopostotni ratni invalid, koji je svojom unutarnjom snagom uspio iznjedriti jedan tekst koji kaže kako glumiti normalnog čovjeka, a dao je udove, dao je dijelove tijela u ratu. Premijer će biti u veljači 2018. godine u Lisinskom.

Jako me veseli da imamo mogućnost ponovno baciti reflektor na kazalište i upozoriti na njegovu bitnu društvenu ulogu. Da prestanu manipulacije i krive interpretacije ili površne ocjene s bilo koje strane. Kazalište je bilo prije nas i bit će sigurno poslije nas. Kako bi rekao Čehov, bez kazališta se ne može.

Kazalište je mjesto dijaloga, i zato sam htio ljude u kazalište pozvati citatima Vlade Gotovca. Vlado Gotovac je bio branitelj Hrvatske svim svojim bićem, sudbinom i životom. Ima pravo, kad je toliko patio za Hrvatsku, da nas s tekstom, koji slučajno ja izgovaram u njegovo ime, traži da Hrvatska ne bude bilo kakva, nego jedna uređena, tolerantna, civilizirana europska država.

Imate li komentar na zagrebačku kulturnu politiku?

Politika uvijek balansira između populizma i neke njezine prave uloge. Prava uloga politike bila bi servis građanima. Kod nas su političari još uvijek neki likovi koji su došli iz Mrduše Donje. Svi političari koji su ostali u tom prostoru morat će jednostavno shvatiti da oni nisu ovdje da dijele neke svoje novce, već da zaista na najtransparentniji i najodgovorniji način barataju novcem poreznih obveznika grada Zagreba. U tom smislu moram pohvaliti gradske vlasti koje su prepoznali našu energiju, energiju svih ljudi koji su u Gavelli zaposleni, jer se jednostavno nametnula potreba da se u centru grada nakon niza godina sagradi jedno kazalište iz ničega.

Mala scena koja će ovdje biti građena nije adaptacija kina, što se uglavnom događalo zadnjih godina. Trebalo bi vidjeti kada je u povijesti zadnji put izgrađeno kazalište u Zagrebu. Ovo će kazalište biti iz temelja izgrađeno. To je nešto što u ovom trenutku zaslužuje sve pohvale jer to građani koji ulažu svoj novac kroz poreze itekako zaslužuju. Zaslužuju da u centru grada ulica koja se zove Frankopanska, koja se proteže od HNK do kina Tuškanac, postane zagrebački West End. Kada se integrira Akademija i njena scena F22, kada tome pribrojimo Kerempuh i ZKM koji su neposrednoj blizini, riječ je najvibrantnijem mjestu hrvatske kulture.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari